Chicago, IL
30°
Clear
6:55 am7:00 pm CDT
Feels like: 21°F
Wind: 12mph WSW
Humidity: 59%
Pressure: 30.06"Hg
UV index: 0
1 am2 am3 am4 am5 am
30°F
30°F
30°F
30°F
30°F
TueWedThuFriSat
54°F / 30°F
39°F / 27°F
36°F / 32°F
41°F / 30°F
36°F / 28°F

Published 3 years ago

By admin

NEVEROVATNE FOTOGRAFIJE: Ivo Andrić je skakao padobranom (FOTO)

Do skoro nepoznate fotografije Ive Andrića koje su izašle na svetlost dana nameću mnoga pitanja. Da li je najčuveniji jugoslovenski književnik još za vreme rata stupio u kontakt s partizanima?

Jedan od ljudi koji su odigrali važnu ulogu u istoriji srpske književnosti, ali je u Srbiji ipak bio gotovo nepoznat, bio je Branislav (Brane) Stanoje Milenković, beogradski advokat, u čijem stanu u Prizrenskoj ulici je kasniji nobelovac Ivo Andrić kao podstanar živeo više od sedamnaest godina, od juna 1941. do svoje ženidbe u septembru 1958.

Bez preterivanja se može reći da su u tom stanu, u kome je Andrić zauzimao dve sobe, nastala mnoga od najvažnijih dela srpske, to jest jugoslovenske književnosti: Andrić je tu za vreme nemačke okupacije napisao „Na Drini ćupriju“, „Travničku hroniku“ i „Gospođicu“, a nakon rata važna dela poput „Proklete avlije“, otprilike polovinu poglavlja nedovršenog romana „Omerpaša Latas“, brojne pripovetke i mnoge od dnevničkih zapisa koji su kasnije ušli u posthumno objavljene „Znakove pored puta“.

Mada Andrić nigde nije stanovao duže nego kod Brane Milenkovića (i ni pre ni posle nije nikada bio tako produktivan kao u to doba), o njegovom prijatelju, stanodavcu i domaćinu nije se znalo gotovo ništa. U Andrićevim biografijama on se pominjao tek uzgred. Njuzvikovo istraživanje ipak je unelo nešto svetla u to neznanje: Branislav Milenković živeo je od 1890. do 1970, rođen je u Beogradu, gde je završio i gimnaziju, studirao je pravo, a od 1912. do 1923. radio je kao službenik u ministarstvu finansija, da bi zatim otvorio samostalnu advokatsku praksu.

Nakon što su komunisti 1944. preuzeli vlast, proživljavao je teška vremena jer kao pripadnik građanskog staleža nije hteo (ili mogao) da se pomiri s novim vlastodršcima – za razliku od Andrića, koji se novom sistem prilagodio jer mu je jugoslovenstvo bilo važnije od pitanja društvenog uređenja.

Andrićeva saradnja s komunistima bila je i razlog zbog koga su se građanski opredeljeni Milenković i nekad građanski opredeljeni Andrić međusobno otuđili.

Nakon 1958. njih dvojica očigledno više nisu kontaktirala jedan s drugim. U malobrojna dokumenta koja smo o Milenkoviću pronašli, osim dokumenata vezanih za njegovu profesionalnu karijeru u arhivu Srpske advokatske komore, spada i čitulja koju je 11. decembra 1970. u Politici objavila njegova udovica Milica.

Ta dokumenta nam, doduše, nešto govore o Milenkovićevim spoljnim životnim okolnostima, ali o čoveku koji se iza njih krije nismo uspeli da doznamo mnogo, osim opisa njegove bivše komšinice iz Prizrenske ulice. Zbog toga se reportaža o „čoveku u Andrićevoj senci“ završava rečenicama: „Ni Brana ni njegova sestra nisu za sobom ostavili potomstvo. I tako se trag čoveka u čijem je stanu Ivo Andrić napisao svoja najveća dela gubi u tami istorije.“

RAZLAZ PRIJATELJA

Sada, nekoliko meseci kasnije, ovu poslednju rečenicu, srećom, možemo da ispravimo. Zahvaljujući članku objavljenom u Njuzviku, javila nam se, naime, unuka Milenkovićeve supruge, koja u svome stanu u centru Beograda čuva pravo blago srpske istorije književnosti: zaostavštinu Brane Milenkovića. Tu spadaju dosad nepoznate fotografije i pisma Ive Andrića, ali i originalni rukopisi Jovana Dučića i mnoga druga dokumenta. Iz njih se može zaključiti da Brana Milenković nije bio prijatelj samo s Ivom Andrićem, već takođe – i mnogo bliži – s Jovanom Dučićem. Postoje čak i nacrti Dučećevog testamenta, koji je Milenković koncipirao u dve verzije. Izgleda da je Milenković, sem toga, bio u prijateljskim odnosima i sa književnikom Gustavom Krklecom (1899-1977) koji mu je poklonio fotografiju s posvetom. (Andrić i Krklec su takođe bili prijatelji, ali to prijateljstvo je prekinuto, verovatno zbog ljubavne veze koju je Andrić imao s Krklecovom suprugom, Poljakinjom, negde dvadesetih godina.)

Dokumenta iz zaostavštine Brane Milenkovića ukazuju da je skromni advokat iz Prizrenske ulice očigledno spadao u one ljude koji se, doduše, ne bave umetničkim zanimanjem i sami nemaju umetničkog talenta (ili pak zbog spoljnih okolnosti i obaveza nikad nisu mogli da ga razviju), ali osećaju jak poriv koji ih privlači književnicima, muzičarima, glumcima, slikarima ili drugim umetnicima.

Fotografije Milenkovića prikazuju kao tipičnog predstavnika građanske elite jednog evropskog velegrada u prvoj polovini prošlog veka: uvek korektno obučen, kravata i maramica u džepu od kaputa se podrazumevaju (na jednoj fotografiji nosi leptir-mašnu), s urednim razdeljkom u kosi, glatko izbrijan, besprekornog držanja. Slike u današnje vreme ne mogu da prenesu samo miris njegove kolonjske vode posle brijanja, ali lako ga je zamisliti. Milenković je bio „pravi gospodin“, kako su ljudi govorili kad svet, doduše, nije bio bolji nego danas, ali bar odrasli muškarci u trenerkama, šorcevima i drugim estetskim gadostima još nisu skrnavili pojavnu sliku gradova. Milenković je u tom pogledu bio nalik Andriću, takođe poznatom po korektnom nastupu i odevanju koji su se gotovo graničili sa pedanterijom.

Ružica Optrkić Radoman, žena koja čuva ovo blago dokumenata iz zaostavštine Brane Milenkovića, nije imala prilike da ga upozna, jer je rođena tek nakon njegove smrti. „Ja sam unuka žene Brane Milenkovića, Milice, koja je s njim živela zadnjih njegovih možda šest, sedam, osam godina života. Oni su se kao stariji ljudi venčali“, ispričala nam je. „Moja baka je imala prvi brak, iz tog braka ima moju mamu i onda se kao starija žena, sa šezdeset i nešto godina, udala za Branislava Milenkovića. Ona je bila penzionerka.“ O razlozima kasnijeg zahlađenja odnosa među nekadašnjim prijateljima Ivom Andrićem i Branom Milenkovićem ni Ružica Optrkić Radoman nikada nije doznala ništa iz prve ruke. „Ne znam razloge zbog kojih su se odvojili, ali znam da je Brana Milenković bio stvarno jedan gospodin, nikada nije hteo da priča toliko o tome. Znam samo da su se tako rastavili da više nisu uopšte bili u kontaktu.“ Zbog toga iz kasnijih godina nema ni rođendanskih ni novogodišnjih čestitki, razglednica, niti drugih znakova života. „Očito da je tu došlo do nekog baš razlaza“, kaže unuka. Njena pretpostavka je da su Milenkovići bili stara, građanska beogradska porodica „i nisu voleli komuniste“.

Zaista ima više svedočanstava iz četrdesetih godina koja potvrđuju da Andrićevim ponašanjem nakon 1944. nisu bili razočarani samo Milenkovići. Stari Beograd, građanski Beograd, prihvatio je Andrića, Hrvata iz Bosne i nekadašnjeg čoveka od poverenja konzervativnog premijera Milana Stojadinovića, kao jednog od svojih, primio ga je i prihvatio, hvalio ga i podržavao. Taj Beograd, čije vreme je 1944. konačno isteklo, sada je bio razočaran, a delom čak i zgađen načinom na koji se književnik dodvorio novim gospodarima. Dobar primer za to predstavlja slučaj književnice Isidore Sekulić: njeno svojevremeno oduševljenje za Ivu Andrića, koje se gotovo graničilo s obožavanjem, pretvorilo se u prezir. Sestra Brane Milenkovića Kaja očigledno je takođe spadala u one koji Andriću nisu mogli da oproste što se u oktobru 1944. život za njega nije završio, već je na izvestan način iznova počeo.

DRUŽENJE S DUČIĆEM

Sa prijateljstvom Brane Milenkovića s Jovanom Dučićem (1871-1943) očigledno je bilo sasvim drugačije. „Sa njim je bio prijatelj do smrti Dučićeve. Imam dosta i razglednica, pisama i gomila nekih Dučićevom rukom ispisanih pesama. Imam i njegov nacrt za Dučićev testament, pošto je gospodin Milenković bio advokat“, priča Ružica Optrkić Radoman. Za razliku od odnosa između Andrića i Milenkovića, za koji je, uprkos činjenici da su dve decenije proživeli u istom stanu, čak i u dobrim vremenima bila karakteristična izvesna distanca, odnos između Milenkovića i skoro dve decenije starijeg Dučića očigledno je bio mnogo srdačniji, topliji. Dok su Andrić i Milenković bili na „vi“, Dučić je „svom dragom prijatelju Brani“ pisao prijateljska pisma koja su sačuvana u porodičnom arhivu Ružice Optrkić Radoman. Tu se nalaze i rukom ispisane Dučićeve pesme, često na hartiji za pisma srpske ambasade u Atini, gde je Dučić svojevremeno bio u diplomatskoj službi. Za srpsku nauku o književnosti, a naročito za proučavaoce Dučića, arhiv porodice Optrkić Radoman bi stoga mogao biti pravi zlatni rudnik.

Dve fotografije iz zaostavštine Brane Milenkovića, međutim, nameću zagonetku. Ove nedatirane slike verovatno su snimljene četrdesetih, možda i pedesetih godina i prikazuju Ivu Andrića u potpuno neuobičajenom okruženju: književnik nosi pilotsku uniformu, a na leđima, koliko može da se vidi, ima sklopljeni padobran. Na jednoj od fotografija vidimo ga u malom avionu. Pored njega stoji čovek s partizanskom kapom. Andrić na toj slici deluje posebno napeto. Ili nam se to možda samo čini, zbog pilotske kape na koju nismo navikli? Na drugoj fotografiji, Andrić stoji ispred aviona jednomotorca. Kraj njega je drugi čovek, možda pilot aviona. Zvezda na kapi partizana na jednoj od ovih slika mogla bi predstavljati znak da je fotografija snimljena najranije u jesen 1944, nakon što su komunisti preuzeli vlast. Ali kad tačno? Koje godine je kasniji nosilac Nobelove nagrade leteo, s kakvim planom ili po kakvom nalogu, odakle je krenuo i gde mu je bilo odredište? Zašto je pritom nosio padobran na leđima? I zbog čega, koliko je nama poznato, Andrić ove fotografije i to putovanje, prilikom kog su slike i nastale, nije nigde opisao u svojim beležnicama? Je li to bilo slučajno? Ili je pak Andrić, koji je živeo na hartiji, za hartiju i u njoj, imao razloga da ćuti? U Zadužbini Ive Andrića u Beogradu, gde su najbolje upoznati s delom ovoga pisca, potvrdili su nam: „Te slike dosad nigde nisu objavljene.“ O njihovom nastanku zasad postoje samo nagađanja, koja otežava okolnost da je Andrić četrdesetih i pedesetih godina mnogo putovao. Tako je, recimo, 1946. dva puta bio na kongresima u Bugarskoj (u martu i septembru). Andrić je, međutim, u Bugarsku oba puta putovao kao član delegacije – a za nju ne bi bilo mesta u tako malom avionu kao što je onaj sa propelerom koji se na fotografiji vidi. Pored toga, postoje fotografije i sećanja drugih učesnika putovanja u Bugarsku, koji potvrđuju da je za let u Sofiju korišćen drugi, veći avion. Književnik Dušan Kostić, recimo, piše: „Putovali smo nemačkim vojnim avionom, bez sedišta, s klupama sa strane, na kojima su verovatno još donedavno odlagani padobrani.“ Avion u kome je Andrić sedeo nije, međutim, imao klupe sa strane.

SUSRET S PARTIZANIMA?

Koje putovanje bi, dakle, još moglo doći u obzir? U drugoj polovini četrdesetih godina Andrić je često putovao u Sarajevo (na političkim zadacima za nove gospodare zemlje), ali nije sigurno kojim prevoznim sredstvom je išao. Od aprila do maja 1946. bio je, sem toga, i član jugoslovenske delegacije u Sovjetskom Savezu, a u jesen 1947. ponovo je putovao tamo, u Azerbejdžan. I tu, međutim, važi: za putovanje delegacije je avion jednomotorac s propelerom, kakav se vidi na slici, bio premali. Ni druga Andrićeva putovanja u to doba ne odgovaraju ovom avionu: 1948. Andrić je više puta putovao u Poljsku (u Varšavu i Vroclav), 1952. bio je u Veneciji, 1953. u Ankari, Izmiru, Bursi i Istanbulu – ali svaki put ne sam, već kao deo delegacije.

Pored nerazjašnjenog trenutka nastanka fotografija, postavlja se i pitanje kako su one dospele u vlasništvo Branislava Milenkovića. Njegova udovica Milica, koja bi možda znala odgovor, umrla je 1993, a njena unuka se ne seća da se o poreklu dveju fotografija „letećeg Andrića“ u njenoj roditeljskoj kući ikad razgovaralo. O nastanku tih slika se, dakle, može samo nagađati, ukoliko se ne nađe niko ko zna odgovor. Na njima je svakako najčudnije to što Andrić očigledno nosi padobran. Niko ko se Andrićem makar malo bavio neće verovati da bi Andrić dobrovoljno skakao s padobranom iz aviona. To mu odgovara otprilike jednako kao i predstava da bi otputovao na odmor na Havaje i tamo surfovao, ili da je potajno slušao Rolingstonse i pušio džoint. Dakle, ovaj padobran sigurno ne predstavlja rekvizit za razonodu u slobodnom vremenu, već meru opreza. To je, međutim, detalj koji zaslužuje pažnju, bar ako se let odigrao u mirnodopskom periodu. U mirnodopskom periodu, kada se ne računa da bi avion mogao biti oboren, civili u avionima ne nose padobrane. Da li se, dakle, ovaj let možda odigrao još pre jeseni 1944, dok su Nemci i dalje bili u zemlji, a u Jugoslaviji se na mnogim frontovima međusobno borile različite frakcije? Dakle, u doba kad je postojala opasnost da let bude iznenada i grubo okončan, što bi upotrebu padobrana moglo učiniti neophodnom? Ali zbog čega onda pilot (ako je to uopšte pilot) koji stoji pored Andrića ne nosi padobran? Na fotografiji se izgleda ipak vidi da se avion ne nalazi na redovnom, asfaltiranom aerodromu, već na nekoj neizgrađenoj pisti. U pozadini se vide stene ili čak planine. Možda. Ali ako je ovo nagađanje tačno – odakle i kuda je Andrić uopšte leteo? To nagađanje, koje, priznajemo, ide veoma daleko, ovde ipak treba bar nagovestiti: da li je moguće da je Andrić još za vreme nemačke okupacije, kad se već nagoveštavalo da bi partizani ubuduće mogli preuzeti vlast u Jugoslaviji, uspostavio kontakt s budućim gospodarima? To je, priznajemo, samo nagađanje, koje se zasad ničim ne može dokazati. Možda za ove fotografije Andrića, njegovog padobrana i partizanskog aviona postoji i neko sasvim drugo objašnjenje, mnogo bezazlenije i banalnije. Samo što nama to objašnjenje nije poznato – a dokle god je tako, nagađanja o ovde prvi put objavljenim fotografijama najčuvenijeg književnika Balkana ostaće neizbežna. Možda će se, međutim, i nakon objavljivanja ovog članka javiti neko ko u nekom stanu u Beogradu (ili pak na drugom mestu) čuva zasad nepoznat odgovor na to pitanje.

Piše: Mihael Martens za srpsko izdanje magazina Newsweek (broj 80, jul 2017.)
Foto: Wikimedia Creative Commons

YOU MAY LIKE