Knjiga „Ko je bio Ivo Andrić“ predstavlja izbor autentičnih sećanja na Ivu Andrića iz ugla njegovih savremenika – školskih drugova, prijatelja, pisaca, diplomata, kolega, suseda, rođaka, političara, poznanika. Ova knjiga, koja hronološki prati Andrića od dečačkih i mladalačkih dana, preko njegovih zrelih i profesionalno najuspešnijih godina, pa sve do konačnog kraja, čita se kao svojevrsni uzbudljiv biografski roman, sa stalnom promenom glasova i izmenama tačke gledišta u odnosu na glavni objekat odnosno glavnu temu – Ivu Andrića.

Kroz reči onih koji su ga manje ili više poznavali, kroz nepoznate i slikovite detalje iz istorije Andrićevoga života, ocrtavaju se obrisi njegovog lika, koji čitaocima može nekada biti jasan, očigledan, predvidiv i očekivan, ponekad neuhvatljiv, nedosledan ili iznenađujuć, katkad zamaskiran, u svakom slučaju – provokativan. Knjiga Ko je bio Ivo Andrić dragocen je izvor podataka ne samo o Ivi Andriću, nego i o društvenoj i političkoj stvarnosti, jednako kao i svedočanstvo o ulozi i značaju književnosti u vremenu u kojem je pisac živeo i stvarao.

BORIVOJE JEVTIĆ (1894-1959):

Po padu Milana Stojadinovića, on [Andrić] se penjao dalje. Iako nije bio odžaković, Andrić je baš u tome najmutnijem i najodsudnijem trenutku Evrope postavljen za našeg opunomoćenog ministra u Berlinu. To je mesto zauzimao dotad Aleksandar Cincar-Marković koji je bio postao ministar inostranih dela u tek obrazovanoj vladi Dragiše Cvetkovića. Posle sloma Čehoslovačke, Poljske, sa jednom Francuskom u agoniji i Britanijom koja je, sama i usamljena, glavinjala pod udarcima teških nemačkih bombardera, postati ministar u zoljinom gnezdu, u rezidenciji jednog manijaka koga su skorašnje pobede učinile savršeno neuračunljivim, bila je velika hrabrost. Velika hrabrost i isto tako velika odgovornost prema svome narodu. Ivo Andrić je pokazao da ima i jedno i drugo.

MLADA BOSNA: Andrić sa štrajkačkim odborom sarajevskih gimnazijalaca 1912, Ivo je drugi s desna gore

Da li je posredi samo ambicija? Podsećam na Balzaka: „Uvek videti preko danog trenutka i preticati sudbinu, biti iznad vlasti i ostajati na njoj samo zato što se oseća da je to korisno…“

Da li je Andrić bio nemački čovek, kao što se to govorilo o Stojadinoviću i Cvetkoviću? Ne, kao ni ma ko iz bosanske omladinske generacije kojoj je i on pripadao i o koju se, mislim, nije nikad ogrešio. Pa ipak, njegov berlinski položaj u ovome trenutku bio je pitanje poverenja, pitanje obostranog poverenja, i našeg i nemačkog. Čime je Andrić bio zaslužio to poverenje? Odmeren, povučen, nedruželjubiv, ćutljiv, pun takta, daleko od svih onih „eksplozija temperamenta“ koje su osobene balkanskim ljudima, on je kod naših mogao da važi, možda, kao čovek na svome mestu i u pravom trenutku. Trebalo je biti beskrajno strpljiv, pa hteti i moći izdržati onaj ledeni pogled Adolfa Hitlera koji se s potcenjivanjem i prezrenjem spuštao na sve ono što se nalazilo izvan rasističkog kruga germanskog. Nije bilo lakše ni čekati na prijem u predsoblju jednog Ribentropa koji je ostajao samsar neke prodavnice falsifikovanih vina i onda kad je upravljao spoljnjom sudbinom Nemačke. Verovatno su jugoslovenski državnici pretpostavljali da će Andrić izdržati sve te probe, pošto su bili već dovoljno upoznali njegovu snagu samosvladavanja.

(…) Sudbina je udarila moćan pečat na život Iva Andrića. Iako sav prožet onim ostacima istočnjačkog u Bosni, onom teškom čulnošću i onim neizbežnim fatalizmom, pod kojima se savijaju junaci njegovih pripovedaka, on je verovatno, kao visoko obrazovan i kulturan čovek, odlučan protivnik svakog mešanja sudbinskog u tok životnog putešestvija ljudskog. On suprotstavlja sudbini, bez obzira na njen mogući karakter jedne između buržoaskih predrasuda, kategorični imperativ volje. Otuda njegova definicija straha, njegov princip ćutanja i mogućnost samosavladavanja. On, na svaki način, želi da je ono što se zove jak čovek – duhovno jak čovek – i čovek volje. Kao Balzak, on misli (da ponovim to još jednom): „Uvek videti preko danog trenutka i preticati sudbinu…“

DIPLOMATA: Kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu 1939, nakon predaje akreditiva Hitleru

Preticati sudbinu! Pa ipak…

U staroj Jugoslaviji, Andrić je, iako u jednoj arivističkoj sredini, u sredini odžakovića, kroatskih plemenitaša i dalmatinskih prelivoda mletačkog kova, uspeo da se popne do najvišeg stupnja diplomatske karijere koja je kod nas bila moguća. Uspeo, iako potpuno nov čovek, nepoznat, siromah, bez protekcije bilo s koje strane, muške ili ženske, partijske, koterijaške ili porodične; uspeo – zahvaljujući jedino svome velikom talentu koji nije samo književni, i svojim duhovnim sposobnostima koje nisu, besumnje, jednostrane. On kao da sve radi po nekom promišljenom planu koji se izrodio u ceo sistem života – osobina koja je na Balkanu skoro nepoznata. I po jednom čulu koje je veoma osetljivo i veoma prijemljivo na sva društvena kretanja.

MEŠA SELIMOVIĆ (1910-1982):

Mada izgleda hladan i sebesam, kako kažu Bosanci, Andrić je veoma dobar, plemenit i osjetljiv čovjek. Nemam prava da otkrivam neke njegove osobine i postupke, o kojima on nikad ne govori niti voli da ih iko drugi pominje, ali mogu reći da mu oni čine čast kao čovjeku. Inače je prilično zatvoren, toliko zatvoren, naročito prema ljudima koje ne poznaje dobro, da se brani svim i svačim da kogod ne bi čak i pokušao da prodre u njegov svijet i lični život. Nedavno je jedan novinar nagovijestio niz svojih napisa o Andrićevom životu, čak je određen i dan kad će početi da se štampa Andrićeva biografija, čemu sam se ja veoma iznenadio, jer je to bilo suprotno od svega što znam o Andriću. I zaista, prošli ponedeljak je prošao, biografija velikog pisca nije štampana. Kad sam upitao Ivu, šta je to bilo, odgovorio mi je ono što sam mogao i sam znati, da je jedan novinar „sposoban i kulturan“ pokupio sve podatke o Andrićevom životu, svugdje gdje je do njih mogao doći, u novinama, u knjigama, u saopštenjima raznih ljudi, i redakcija jednih novina je odlučila da to štampa. Ali kad su došli Andriću da to odobri, on se nije saglasio, i pripremljeni materijal o njegovom životu nije objavljen.

PRIJATELJI: Meša Selimović i Ivo Andrić

– Čudno je to interesovanje za piščev život – kaže Andrić. – Zar nisu dovoljne njegove knjige? Uostalom, neko zna i može da piše o svom životu, ja ne znam i ne mogu. Mada ništa nisam sakrio: sve je u mojim knjigama.

Taj Andrićev stav je sasvim čist i vrlo opravdan: knjiga treba da bude odvojena od svega intimnog i familijarnog u piščevom životu, oslobođena od svakog mogućeg tereta ma kakvog obzira ili sentimentalnosti. Knjiga je umjetnički fenomen, estetička realnost, i kao takva, potpuno samostalna, nespojiva sa svim što nije umjetnička činjenica. O sebi Andrić nikad ne govori, ili govori vrlo rijetko, kad je posebno raspoložen, pa i tada otkriva samo neke nevažne stvari iz svoga života, dosta sterilizovane i uopštene, ili sasvim neodređene. Kad se desi da priča o svome životu, pomenuće, recimo, majku koja mu je u devetoj godini dala sekser i on odmah sve potrošio na bombone, a kad ga je majka upitala gdje mu je toliki novac, on je odgovorio: „Drugi dan, druga i nafaka“, i majka ga je istukla zbog te ,,mudrosti“, koja znači najveću lakomislenost. Ili će ispričati kako je poslije rata sin jednog siromašnog školskog poslužitelja, na primjer, morao napisati da je sitnoburžoaskog porijekla, a sinovi kuferaša-zanatlija, koji su zarađivali mnogo i živjeli dobro, pisali su da su radničkog porijekla.

Andrić je, za čudo, nepraktičan čovjek, ponekad gotovo bespomoćan, i uvijek je potrebno da se neko o njemu brine. Sjećam se kako smo ga jedne godine našli u Hvaru, na letovanju. Bio je ponedeljak, a on je bio vrlo uznemiren, zabrinut kako će spakovati stvari, jer odlazi iz Hvara u petak!

Svoje lične probleme ni svoja osjećanja, Ivo Andrić ne povjerava nikome. Nikad, doduše, nisam ni tražio ništa od njega, ni da mi se povjeri ni da se otkrije, a učinio je to dva-tri puta, sasvim neočekivano, i uvijek smo ostali zatečeni, suviše iznenađeni, kao da se desilo nešto veoma čudno, sasvim neočekivano, i nezgodno je obraćati pažnju na to, da se i on ne zastidi. Inače, krijući se i braneći, on najčešće govori o književnicima, gotovo redovito o starijima, o zanimljivim događajima iz svjetske istorije, ili priča anegdote, obično o starijem vremenu, rjeđe o onom dohvatljivijem. Ali njegovo pričanje anegdota uvijek služi da objasni neku situaciju o kojoj je riječ, ili neki problem, tako da izvanredno lijepo ,,paše“. Najčešće se te pričice odnose na Bosnu.

LICE IZ DOKUMENTACIJE: Lična karta iz 1951.godine

Ispričaću neke, Ivo ih priča sam o sebi, kao svoje doživljaje. Ne voli da govori o sebi, o politici, o Krleži. (Za Krležu kaže: nismo nas dvojica dva fudbalska tima, pa da imamo svoje navijače). Toliko ne voli da kaže išta o sebi, da krije čak i to šta čita. Istina, oči su mu oslabile, ali se ne odvaja od Kamija (L’envers et l’endroit). Ne umijem da govorim – odgovorio je novinaru koji ga je pitao koju će knjigu ponijeti na lijetovanje; neki umiju, ja ne umijem, kao da sam uzet. Naravno, to je odbrana, od svakog miješanja u lične stvari. To je i odbrana vlastite nezavisnosti, ali ni on neće da se miješa ni u šta izvan svoje literature. Ponekad je smiješno kako odbija da uzme učešća u nekoj javnoj akciji. Na molbu da uđe u odbor za podizanje Njegoševa mauzoleja na Lovćenu i da potpiše pripremljenu listu, odgovorio je da ne može, žao mu je, ali je nazebao. Čudno je da su mi članovi Inicijativnog odbora taj razlog naveli kao ozbiljnu prepreku što Andrić nije ušao u odbor!

Ne volim da se sporim s njim ni o čemu, najviše zato što mi je drag, a onda i zato što je vrlo koncilijantan prema svakome, ali se nismo složili u pitanju da li pisac treba da kaže svoje mišljenje o važnim problemima svoga vremena. Andrić misli da pisac ne samo da ne treba već i ne smije da daje svoje mišljenje o stvarima za koje ne odgovara: to je suviše komotan stav; dovoljno mu je njegovo djelo, neka tu kaže sve što hoće. Ja, međutim, smatram da pisac mora da se angažuje u svim javnim poslovima, i da je pitanje njegove savjesti i morala da li će slobodno reći svoju riječ o svome vremenu. Šta sam ja, na kraju krajeva, ako ćutim kad treba da reagujem? Oportunista koji strahuje za svoj komoditet? Kukavac koji se boji svoje sjenke? Karijerista koji ne želi da sam sebi podrneće klipove na putu ka uspjehu? Nezainteresovani posmatrač, prisutni građanin, svjedok koji neće to da bude? Ako ne reaguje na svoje vrijeme, pisac treba da vrši svaki posao samo ne književnički. Prisutnost je piščevo pravo ali i dužnost. Ravnodušnost književnika prema svome vremenu, to je ravnodušnost prema svome pozivu. S kojim pravom će pisac govoriti o moralu i o etici u svojim djelima, ako mu u životu nije stalo do tih kriterija vrijednosti kojima valorizuje postupke ljudi? Ili, književnik smatra da je iznad ljudi, arbitar, gospod bog? S kojim pravom? – Govorio sam prilično uzbuđeno, a Ivo Andrić, koji je mudriji od mene, samo je ćutao. Znao sam, ne slaže se, ali ne pristaje na takav ton a neće to da kaže. Ućutao sam, naravno, i ja. Ali smo obojica ostali na svome.

Ali, Andrić je nacionalna institucija, evropska i svjetska vrijednost, i ne treba od njega tražiti ono što nije u njegovoj prirodi, i ono što ni drugi ne čine. Pogotovu je neukusno ako bih ja to učinio. Zato što ga veoma poštujem i izdvajam između drugih ljudi.

(1976)

ZUKO DžUMHUR (1921-1980):

Andrića znam od najmanjih nogu, od valjda četvrte svoje godine. Znate, u Beograd je posle Prvog svetskog rata došla i grupa Bosanaca i Hercegovaca, a među njima bili su i Andrić, i moj otac, i mnogi drugi. Stanovali smo u Jevremovoj ulici, a ona je u ono vreme imala jake elemente balkanske palanke. Jedna grupa Bosanaca i Hercegovaca skupljala se na akšamluk, na rakiju i meze u našoj kući. Živo se sećam dr Tugomira Alaupovića, Pere Slijepčevića, Vasilja Popovića, Hasana Repca i, naravno, Ive Andrića, koji je uvek donosio po čokoladu ili bonbone, a o praznicima i po neku igračku. Jedan od razloga njihovog dolaska je i zato što je moja majka Vasvija, Vasvihanuma ili majka Asa, kako je zove unuka i svo njeno društvo, bila vješta u spravljanju bosanskih specijaliteta, raznih mezeluka.

RAZGOVOR UGODNI: Ivo sa Zukom Džumhurom

(…) Godinama nisam Andrića viđao. On je otišao po svetu, meni je otac umro. A onda, posle toliko godina, ponovo ga srećem i često odlazim kod njega u skromnu sobicu u Prizrenskoj ulici. To je, naravno, opet bila prilika da ponekad moja majka spremi neko omiljeno jelo koje je Ivo voleo, nekad sogandolmu, musaku od plavih patlidžana, bosanski lonac, pilav sa bravetinom, urmašice, kadaif, hošaf, razne pite – sirnice, krompirače, zeljanice… Nekako tih prvih posleratnih godina Andrić je putovao u inostranstvo i sa puta mi je doneo pravi kineski tuš, a mojoj majci, po starinskom adetu – sapun mirišljivi.

(…) Toga čoveka sam tako poštovao i voleo da sam se ustručavao da preterano sa njim drugujem – da to prijateljstvo ne bih ,,potrošio“ i bilo čim okrnjio.

A, kažem, sretali smo se često – i u Klubu pisaca, i na ulici, i na Kalemegdanu, koji je on neverovatno voleo. I u tim dugim šetnjama, u kojima sam uživao da ga slušam, tek pokatkad bih mu postavio neko pitanje koje ga ne bi povredilo ni u čemu. Tako, na primer, mnogi Andrićevi poznanici su, uoči njegovog ulaska u brak sa Milicom, bili grubi, prosti, pa i neukusni. Ja sam se, međutim, sreo sa Ivom na nekom prijemu, i tada ga diskretno upitam: „Kada ćete menjati stan.“ On se silno obradova tom nenametljivom pitanju, nasmeši se, zagrli i odmah odgovori:

„Mislim, iduće nedelje, oko četvrtka.“

Pošto sam od ranije bio prijatelj i sa Milicom, sada sam bio čest gost u njihovom domu koji se razlikovao od one Ivine samačke, skromne sobe u Prizrenskoj ulici. Setih se, jednom prilikom mi je, dok je stanovao u toj ulici, rekao:

„Zuko, nekako sam najsigurniji kada živim kao softa (učenik medrese) i kada za tili čas mogu pokupiti svoje zavežljaje i otići.“

Sada se ta nova životna sredina Andrićeva razlikovala i po tome što ju je zaista krasila lepota, duh i šarm žene njegovog života.

NA PRIJEMU KOD MARŠALA: Sa Titom i Jovankom na Belom dvoru

(…) Vratio sam se iz Španije i pričam mu kako su Španci gordi i gospodstveni ljudi, a Ivo kaže da je najgospodstveniji čovek koga je sreo u svom životu pesnik Milan Rakić. Govorio mi je da je uživao kada je bio u Beogradu na sastancima PEN kluba, koji su održavani, čini mi se svakog utornika, u nekada čuvenom restoranu ,,Kolarac“, da sretne Rakića, koji, pak, nije ništa krupno, naročito značajno govorio, ali je njegovo sedenje za stolom ozarivalo čitavo društvo. Rakić je, kaže, bio prava blagodet, prava vrlina samim svojim postojanjem. A to je osobina i Andrićeva – ,,ne prosipati pamet u društvu“. Jednom mi je pričao o prvom susretu sa Jovanom Dučićem – bio je, kaže, mlad pisac, ali već glasovit, a inače skroman pisar Ministarstva inostranih dela. Dučić, koji se tada već ponašao kao knez naše poezije, pozvao ga je u stari, čuveni hotel „Srpski kralj“, koji je bio kod Kalemegdana i koji je srušen u bombardovanju Beograda, na razgovor. Tada mu je skrenuo pažnju da sarađuje sa Politikom, jer je Politika velika kuća i kulturna institucija koja će mu uvek i u dobru i u nevolji pomoći. Dučić mu je, veli, tada govorio da mu je žao što jedan tako darovit mlad čovek piše o nekakvim fratrima i efendijama i njihovim životima i priključenijima po bosanskim kasabama i šeherima. Rekao mu je, da se trgne iz tog začaranog balkanskog i palanačkog blata i da se otvori prema Evropi, modernom svetu, da postane kosmopolita. Cenio je, inače, Dučićevo izuzetno obrazovanje, živi duh i briljantnu konverzaciju.

(…) A jednom priča kako je svesno proveo najteže dane bombardovanja u Beogradu, u svojoj podstanarskoj odaji, u Prizrenskoj ulici. Samo je, kaže, prvoga dana, uzbuđen i uplašen od piske sirena, istrčao iz kuće i zaputio se za nepreglednom kolonom naroda, koji je bežao prema Malom Mokrom Lugu. Idući tako u toj gomili osvrnuo se oko sebe i primetio da ljudi vode sa sobom svoje porodice, svoju decu, svoje onemoćale roditelje i rođake. Kaže, pogledao sam sam sebe od glave do pete i vidim da ja spasavam samo sebe i svoj ,,iberciger“… Bilo ga je, veli, sramota i više nikad nije, ni u danima najžešćih uzbuna i bombardovanja, napustio svoj dom.

(…) A posle oslobođenja, pričao mi je, ponudili su mu komforan stan, svu udobnost, ali on je to uporno odbijao držeći se svog sobička u Prizrenskoj – u njemu je, sećam se, pored minijaturnog pisaćeg stola, poda pokrivenog bosanskim ćilimom bila stara garnitura konjičkih peškuna (bosanski razbareni stočići). A od ukrasnih predmeta tu se nalazila jedna porcelanska minijatura koju je izuzetno voleo – bio je to Omerpaša Latas, kako sedi u fotelji, sa silnim ordenjem na prsima. To je, govorio mi je Ivo, našao negde, čini mi se u nekoj evropskoj antikvarnici, i od te minijature ni kasnije se nije rastajao. Sećam se, u tom stanu u Prizrenskoj, imao je na policama brdo ispisanih svezaka, a i na pisaćem stolu, pored notesa, teftera i različitih papira bile su nekolike olovke i mala školska guma za brisanje. Pričao mi je kako pre nego što ,,pređe“ da pravi literaturu vrlo brižljivo beleži mnoge pojave, utiske i zapažanja u te svoje sveske. Tako, na primer, kada se razboli, kada dobije bolove u stomaku, on pomno beleži reakciju svoga organizma, jer, kaže, kako bi istinito i pošteno u svojoj prozi opisao trovanje nekoga paše u Travniku ili Sarajevu.

Zaista je to bila isposnička, studentska soba – sa koferima u uglu. Često sam, dok je bio u Prizrenskoj, svraćao kod njega u letnjim mesecima – onda bismo zajedno odlazili na Adu Ciganliju. A Ada je u to vreme bila skoro prava prašuma, a Sava čista, zelena…Ivo je tada govorio da su mu valjda najsrećniji dani u životu bili pre prata, kada je kao mali činovnik Ministarstva inostranih dela, u kome se radilo dvokratno, u podne dolazio tramvajem do Čukarice, da bi se okupao na Savi i ručao u jednoj od alaskih koliba svežu ribu.

Na Adi bi ostajali najčešće kod zgrade Veslačkog kluba „Crvena zvezda“, gde smo se kupali ili, pak, igrali stoni tenis. Naravno, šetali bi smo uzanim stazama. On jednom veli:

„Tako, Zuko, zamišljam prvo jutro posle stvaranja sveta…“

(1976)

MILOVAN ĐILAS (1911-1995):

Prvi put sam sreo Andrića početkom 1945. godine, na ručku kod književnika Zogovića. Utisci koje sam o njemu tada dobio, kasnije, kroz mnoge susrete s njim, jedino su se popunjavali.

Andrić je bio odmeren, suzdržan, do te mere i tako prefinjeno da je i prisutnima nametao slično držanje. Ali u njemu nije bilo ničeg zloćudog i mračnog. Nikada nisam od njega čuo pokudnu reč o vladarima i ministrima kojima je služio, mada o stanju i poretku kraljevske države nije imao visoko mišljenje. Bio je preveć mudar a da ne bi uvideo zamašnost i dugotrajnost revolucionarne promene. Nije li zapisao: „Tako je udešen ovaj svet da nas ljubav i razum vode u stvaranju boljeg reda, ali mržnja i gnev otklanjaju zlo i nepravdu. Samo mržnja i gnev mogu da zbrišu granice trulih carevina, pomere temelje trošnih ustanova… Stoga se i dešava da savremenici, u takvim istorijskim trenucima, vide samo mržnju i gnev, kao apokaliptičke zveri, a potomstvo, naprotiv, samo plodove snage i pokreta.“

SA KRLEŽOM: Katolik koji se osećao Srbinom i katolik koji je pisao hrvatskim

Andrić je prihvatio promenu, jer je ona bila nebitna za njegovo shvatanje ljudske sudbine, a mogla je ugroziti ono što je najtrajnije i najvrednije bilo u njemu – njegov dar i njegovu umetnost. Za taj ustupak, ili ,,ustupak“, on je imao i razloga u svojoj „grešnoj“ prošlosti – u pripremanju ulaska Jugoslavije u Trojni pakt. No i za to je bilo razloga: druge su zbog sličnih uloga sudili na dugogodišnje robije. Sećam se da je za vreme izložbe o ratu, koju je na otvorenom prostoru na Kalemegdanu priredila Armija – ako dobro pamtim, 1951. godine – Andrić zatražio da dođe kod mene. On inače nikada nije ni od koga, pogotovu od vlasti, ništa tražio niti ičim bio na dosadi. Tada, čim je seo, počeo je uzbuđeno i gledajući u stočić između nas: „Eto vidite, ta izložba… Moja slika je tamo, pri potpisivanju Trojnog pakta. Pa to razni ljudi svakojako tumače… Nezgodno, danas, posle toliko vremena…“ I ja sam bio obišao tu izložbu: povisoki Andrić, u fraku, bio je utoliko upadljiviji na uveličanoj slici jer je stajao po strani, u prvom planu. Doista su padale primedbe: Pazi, Andrić, mnogi to nisu ni znali… Pozvao sam telefonom nadležnog druga iz Političke uprave Armije i dogovorio se s njim – dok je Andrić još bio tu – da se slika ukloni. Andrić, kao postiđen, zahvalio se i odmah oprostio…

Andrić je, možda, precenjivao – i ja držim da je precenjivao – opasnosti: on je više bio potreban novoj vlasti, nego ona njemu! Ali kad je već odredio svoje držanje, Andriću čestitost nije dopuštala ni tolicno odstupanja koliko mu je kasnije svetska slava mogla zagarantovati. Doživeo je svoj vek s maskom lojalnosti i saradnje koju ništa nije moglo uznemiriti, ali ispod koje su se u beskraj granali grižnje, strahovi i očajanja?

(1988)

MIROSLAV RADOJČIĆ (1920-2000):

Tako se desilo da sam, našavši se pukim slučajem u toj nepoznatoj kući, počeo polako da se penjem uz stepenište prema vrhu, gonjen još željom da negde odozgo pogledam šta se dešava napolju.

Negde pri vrhu stepeništa, morao je to biti treći ili četvrti sprat, čekao me je zaista neobičan prizor koji je toliko odudarao od tih prestravljenih scena u podnožju stepeništa da sam se u sebi morao i nasmejati. Čovek srednjih godina, zaogrnut mantilom, sa šeširom na glavi i s naočarima crnog okvira na očima, sedeći za stolom koji je izneo pred vrata svog stana bio je zadubljen u čitanje knjige. Ličio je na dostojanstvenog profesora potpuno isključenog iz svega što se dešavalo oko njega.

Bacio sam slučajno, dok me još nije ni primetio, pogled na otvorenu stranicu i tako sam video da je čitao Kolombu.

Kolomba i Prosper Merime – poslednja moja francuska „lektira“ iz gimnazijskih klupa pre nego što će početi ovaj rat čiji je finale, naziralo se već, za ovaj grad počinjao ovog oktobarskog jutra. Preko te lepe korzikanske priče stupio sam i u razgovor sa neznancem i ubrzo je došlo do upoznavanja.

„Andrić, Ivo Andrić“, predstavio se na onaj nenametljiv, običan način, na koji se predstavljaju toliki slučajni poznanici, a da se izgovorena imena ne čuju ili ne upamte. Ali, u mome mozgu sa još tako svežom uspomenom na gimnazijske klupe ovo ime je odmah izazvalo asocijaciju na još jednu „lektiru“ – „Most na Žepi“. Jer samo neku godinu pre ovog upoznavanja imali smo za jednu od onih tema, što su nam naši dobri, bezazleni profesori zadavali kao mali esej iz literature i „analizu jednog karaktera“ i onda sam, obradivši lik onog ćutljivog graditelja iz te pripovetke, bio još i pohvaljen.

FANTASTIČNI TRIO: Andrić, Selimović, Crnjanski

(…) Nisam mogao odoleti a da mog sagovornika ne upitam, direktno i neposredno kako je to mogućno upitati samo u mlađanom dobu života gde će on biti u tome što dolazi. Pogledao me je pravo u oči i onda je više kao da razmišlja o nekom drugom a ne o sebi isto tako smireno i odmereno rekao:

– Znate, mladi prijatelju, u ove četiri godine pod okupacijom imao sam dva cilja: da ostanem živ i da ostanem čovek. Mislim da sam ih oba ostvario. Sada, kao što rekoh, dolazi novo društvo koje će zidati svoje. Ako me ono prihvati, daću mu sve što još mogu da mu dam. Ako me ne prihvati, naprosto ću odživeti ostatak svog ovozemaljskog veka.

Ne znam da li sam ikad osetio tako duboko da iza izgovorenih reči stoji ceo čovek kao što sam to osetio kad je to izgovorio ovaj smireni i dostojanstven čovek, s kojim ću se uskoro rastati na isti nenametljiv način na koji smo se i sreli. Bilo je jutro 20. oktobra i pre nego što ću prvi put istrčati na oslobođenu ulicu ovog grada i sresti prvog partizana, jednog naočitog Hercegovca, pozdravio sam se sa Andrićem. Od tog rastanka zadržao mi se u sećanju opet jedan eho, jedan savet.

– Ako vas budu slali da studirate napolju, nemojte studirati u anglosaksonskoj zemlji da se u svoju zemlju ne vratite kao stranac, u taj svet treba otići kasnije, kad budete zreli. Studirajte u romanskoj zemlji, taj svet je bliži našem mentalitetu i našem srcu.

(1996)

PREDRAG PALAVESTRA (1930-2014):

Lojalnost prema režimu nije mu donela sreću nego veća priznanja i književnu slavu, koja i inače nije bila sporna. Usluge je vraćao, znajući koliko su spokojstvo i mir nestalni i potrebni u opasnim vremenima vladavine straha. Pravih društvenih privilegija, međutim, nije imao ni koliko kakav srednji partijski moćnik. U Komunističku partiju stupio je kasno, i to, reklo bi se, ne toliko da nešto za sebe učvrsti i popravi, jer je faustovski ugovor već bio potpisan, nego da potvrdi lojalnost, da zadovolji i ne odbije one koji su ga saletali. Na partijskim sastancima pisaca nije sedeo u prvom redu, gde je inače uvek imao mesto na skupovima književnika, nego negde dublje po strani, da bi jasno pokazao da mu tu nije mesto i da on tu zapravo ne pripada. Naročito su ga pazili bosanski partijski i državni glavari. Njima je on i bio najpotrebniji, budući da im je svojom slavom i prisustvom podizao važnost, dok je svojim književnim delom davao smisao i opravdanje pokrajinskim gospodarima. Ipak, u Beogradu je godinama stanovao u jednoj iznajmljenoj sobi kod prijatelja, a u Sarajevu, dok je bio narodni poslanik u Saveznoj skupštini, imao je na raspolaganju tek skroman smeštaj u deljivom stanu. Iz tih sarajevskih dana, posle Drugog svetskog rata, najverovatnije potiču njegove bliže veze sa Rodoljubom Čolakovićem, važnim, mada ne odlučujućim, partijskim moćnikom u Bosni, koji je svoje saradnike uputio da Andriću u svemu budu na usluzi. Ne želeći da ostane dužan, Andrić je tu naklonost režima uredno plaćao, u početku najpre svojom lojalnošću, a kasnije i velikim novčanim prilozima u državnu kasu. Celokupan iznos Nobelove nagrade, koji je iznosio više desetina hiljada dolara, poklonio je bibliotekama u Bosni i Hercegovini; većim sumama redovno je upisivao državne zajmove, kao da je hteo da istakne građansku privrženost, a da ipak, kao saputnik, ne priđe suviše blizu opasnim izvorima moći.

DOLČE VITA: Ivo Andrić i Milica Babić u Rimu 1964

(…)Jedan od razloga za Andrićevu lojalnost prema poratnom komunističkom režimu mogla je biti njegova iskrena nada da će novi poredak, ma kako inače bio grub i uopšte daleko od savršenstva, omogućiti makar i nametnutu obnovu jugoslovenskog jedinstva, za koje se, kao za najviši ideal u kulturi Balkana, u mladosti borila Andrićeva generacija. Jugoslovenstvo je bilo i ostalo znak raspoznavanja predratnog omladinskog naraštaja, najmoćniji pokretač njihove društvene etike i njihove stvaralačke estetike. (…) Novom poretku nisu prišli samo vernici, nego, u još većem broju, očajnici i saputnici. Andrić je za novu vlast bio jedan od najpogodnijih i najprihvatljivijih intelektualaca, jer se u ratu i pod okupacijom držao časno, oprezno i tiho kolebao na koju stranu da stane, i u pomamnoj zbrci na kraju mudro sklonio ustranu da gleda svoja posla dok ne prođe bura. Promućuran i smiren, više mislilac no borac, u opštoj nesreći naslutio je način moralnog preživljavanja i otkrio put plodne duhovne sinteze. Nadistorijsku, mitsku kob Balkana sagledao je u njenoj najvišoj antropološkoj projekciji, spajajući u najboljem ključu temeljno razumevanje za bitne unutrašnje tokove epske tradicije i za tragičnu dubinu njegoševskog amaneta: „Zlo se trpi od straha gorega.“ Srpski položaj u tamnom vilajetu pročitao je kao sudbinu „junaštva bez slave, mučeništva bez nagrade“. Shvatio ga je kao jezgro nesumnjivo sposobne i darovite, mada u osnovi nesrećne kulture nedovoljno prosvećenog naroda, kome nijedna prolazna nedaća, a ponajmanje neka privremena vlast, ne može do kraja izmeniti sudbinu, ali ga može ili gurnuti u provaliju ili dovesti u mirnije vode.

(1999)

Izvor: RTS Foto: Istorijski arhiv