Chicago, IL
41°
Mostly Cloudy
7:02 am6:56 pm CDT
Feels like: 32°F
Wind: 19mph N
Humidity: 85%
Pressure: 30.03"Hg
UV index: 0
1 am2 am3 am4 am5 am
41°F
39°F
39°F
39°F
39°F
FriSatSunMonTue
45°F / 39°F
59°F / 32°F
41°F / 27°F
39°F / 27°F
50°F / 30°F

Published 3 years ago

By admin

INTIMNI ŽIVOT SRPSKOG GENIJA: Sećanja na velikog kompozitora Petra Konjovića!

U ovom tekstu otkrićete i zaći u jednu duboko personalnu i sentimentalnu dimenziju lika Petra Konjovića (1883‒1970), višestruko značajnog i cenjenog srpskog intelektualca, kompozitora, poete, pedagoga i muzikologa 20. veka, čije ime je poznato svačijem uhu. U intimni lik ovog velikog umetnika uplovićete vrlo lako i spontano, putem sačuvanih ispovesti, misli, zapisa i sećanja Konjovića i njegovih savremenika, prijatelja i saboraca, i u samo jednom trenutku, shvatićete da pred sobom imate predstavu o neverovatnoj ličnosti.

Sadržaj će predstaviti pojedine zapise, sećanja, i prepiske koje je sakupila i sabrala somborska istoričarka Leposlava Kljaić u svojoj knjizi pod nazivom Petar Konjović – sećanja, zapisi i pisma.

Kao mesto rođenja Petra Konjovića stoji mali gradić u Bačkoj, Čurug, međutim, daleki preci Konjovića stigli su zapravo do Sombora, u okviru druge velike Seobe Srba pod Arsenijem Čarnojevićem 1690. godine. Sombor je tad bio dobro organizovana vojnička opština Opidum Militare, a na čelu opštine su bili srpski kapetani. Među duhovnim borcima, sredinom 19. veka, pominje se i deda kompozitora, somborski paroh Jovan Konjović, a nešto kasnije, i njegov otac, Pavle Pajica Konjović. Paja Konjović je završio somborsku Preparandiju, osnovanu 1778. godine, koja je bila jedina srpska pravoslavna učiteljska škola u ovom delu južne Ugarske. Porodična kuća Petra Konjovića nalazila se odmah na ulazu Grobljanske, a danas Vere Gucunja broj 7, a ta ulica je preko Venca vezana za ulicu Veljko Petrović, poznatom po kućama somborskih velikana: Laze Kostića i Milana Konjovića. Njegov otac Pavle, istinski patriota, nadahnjivao je svoje učenike verom i rodoljubljem i bio među prvima koji je govorio svojim sinovima o starom zavičaju, migracijama, o životu i neslobodi. Prvi razred osnovne škole Petar je završio u Čurugu, ali se već 1890. godine, zbog očevog radnog premeštaja, preselio u Sentomaš (Srbobran)i tamo završio preostala tri razreda (u tom mestu se po prvi put počeo upoznavati sa fenomenom zvuka). Petar je svoje prve ozbiljnije muzičke korake načinio u trećem razredu Gimnazije u Novom Sadu, gde mu je razredni starešina, dr Tihomir Ostojić, koji je predavao srpski i nemački, ali i držao časove violine, pružio osnovna znanja o muzici i sviranju violine. Tada je Konjović, inspirisan muzičkim časovima, složio četvoroglasnu narodnu liturgiju za mešoviti hor. Konjović je pisao o svojim počecima i evo šta je jednom prilikom izjavio:

„Moj početak muzičkog života stvarno je vezan za Sombor. Ja sam došao sa četiri razreda gimnazije u Učiteljsku školu u Somboru. Tu sam počeo ozbiljno da se bavim muzikom, koju sam već učio i slušao u novosadskoj gimnaziji, u dobrom i lepom kontaktu sa profesorima Ostojićem i, specijalno, Grčićem. Tamo sam učio i violinu i stekao prve pojmove o muzici, naročito zahvaljujući mom drugu i prijatelju Urošu Todoroviću, kasnijem doktoru, koji je studirao medicinu u Švajcarskoj. On mi je poklonio Milovukov prevod Lebeovog Katechismus des Music, odakle sam iz tog srpskog izdanja, stekao prve pojmove o muzici, čak i instrumentu.”

U septembru 1898. godine, Konjović je krenuo u somborsku Učiteljsku školu, nekad čuvenu kolektivu srpskih pisaca, horske pesme, talentovanih vaspitača i horovođa, Avrama Mrazovića, Đorđa Brankovića, Mite Karalića, Joakima Vujića, Josifa Marinkovića… O njegovom obrazovanju u somborskoj Učiteljskoj školi pisao je Miro Vuksanović:

„Konjović je u prvom razredu učio teoriju po Blažekovoj knjizi Glavni pojmovi muzike, a u praksi vežbanje sluha, tvorenje glasa; pevanje raznih intervala glasoreda, ritmičke vežbe. U drugom razredu učio je pojanje svetoj liturgiji za mešoviti hor, tenor i bas. U trećem, produženje četvoroglasnog liturgijskog pojanja, a na kraju školovanja, jednoglasno pevanje školskih pesama od Topalovića i Blažeka, specijalnu metodiku, o ustrojstvu i opsegu grla, o načinu za očuvanje glasa i, naročito, pojanje u dva glasa po knjizi Tihomira Ostojića. Blažek je znao da je Konjoviću u Novosadskoj srpskoj gimnaziji muziku predavao Ostojić, pa je odmah u prvom razredu zapazio njegove sposobnosti i izabrao ga za svog pomoćnika. Tada je mladi zanesenjak počeo dirigovati preparandijskim horom i pritom zauvek zavoleo Mokranjca, o kome će kasnije napisati najbolje stranice svoje knjige.”

https://www.facebook.com/serbiantimes/posts/780293895958957

Veljko Petrović – jedno sećanje iz mladosti Petra Konjovića:

„[…] Bliski rođaci, a videli smo se prvi put, tek u mojoj petnaestoj i u njegovoj šesnaestoj godini. Otac mu je od stare somborske porodice, a vratio se u svoj grad 1898. […] Četiri godine koje smo proveli jedno uz drugo, on u Srpskoj učiteljskoj školi, u zavodu, tamo u nas tada najvišeg stepena po kulturno-nacionalnom značaju, a ja u državnoj gimnaziji[…] Perica – tako su ga zvali, iako nije bio mazan […] U dečaku, rođenom s umetničkim sklonostima, kad počne’mutirati’, počinju i utisci, uzbuđenja, nova saznanja da traže zvonke i plastične reči i izraze: da bi sebi olakšao i objasnio tajanstvene sile koje spolja navaljuju na njegov duh […] Ja sam se divio njegovom samouverenju […] Konjovićeva muzika je za mene duboki hrastov čestar; tu se ne zalazi igre radi, već da se preispita.”

Iako zaokupljen muzikom on mnogo čita i piše. Iz Sombora će 1900. godine započeti njegova plodna saradnja sa Maticom srpskom koja je trajala šezdeset godina. Po vokaciji muzičar, po prirodi poeta, od mladosti zaljubljen u Talijinu umetnost, on je svojim prijateljskim vezama sa Tihomirom Ostojićem, Vasom Stajićem i Milanom Kašaninom ostavio u Matici srpskoj duboke i trajne tragove. Objavljivao je svoje napise o muzici, predstavama Srpskog narodnog pozorišta i druge teme.

Njemu se pruža prilika da studira muziku na Konzervatorijumu u Pragu i on odlazi sa partiturom opere, gde je predaje profesoru kompozicije Karelu Štekeru. „Kad se Petar Konjović s mučnom, s asketski stečenom ušteđevinom i s desetak kila kompozicija, među njima i sa jednom operom, pojavio pred rektora praškog Konzervatorijuma, ovaj se tako začudio […], prelistao je početak partiture i utvrdio da ga treba pristupiti odmah u drugu godinu.”

Sa diplomom praškog Konzervatorijuma (simfonijskom poemom Serbia liberata), Konjović je doputovao u Sombor kod roditelja. Uz oca, mladi kompozitor se u Somboru 1906. učlanjuje u Srpsku čitaonicu, kada ga tadašnji predsednik dr Laza Kostić prihvata sa oduševljenjem. Poverava mu dužnost kontrolora rada Srpske čitaonice. Njih dvojica su pregovarali o mogućnostima drugačijeg završetka Kostićevog dela Maksim Crnojević, na šta je Kostić mladom kompozitoru rekao: „Učini s delom kako nađeš za najzgodnije.” Iste godine u Novom Sadu izdaje svoju prvu malu zbirku, ali značajnu, Iz naših krajeva, u kojoj je obradio narodne pesme za glas i klavir. U jesen te iste godine, Konjović se javlja na konkurs za mesto učitelja pevanja i dirigovanja crkvenim horom u Zemunu.

Slikar Milan Konjović o Petru Konjoviću:

„[…] Petar je ređe dolazio, ali je on kod mene uživao veliko poštovanje zbog retkog intelekta, muzičke nadarenosti i humanosti[…] Za Petra sam se čvršće vezao tokom prvih godina rata, jer je sa porodicom živeo u Somboru od 1914. do 1917. godine […] U Somboru se znalo da je Petar svršeni muzičar, a da je zbog rata ostao bez posla. Roditelji su ga angažovali da mi daje časove klavira. Ja sad tada imao sedamnaest, a on trideset dve godine. Bio je izuzetan, imponovao je u svemu. Uspeo je iz mene da izvuče maksimum […] no, on samo, po običaju, bio je suzdržan […] Kada sam se 1921. vratio u Sombor, Petar je bio upravnik Pozorišta u Novom Sadu. Sa ansamblom je gostovao u Somboru, pa smo posle predstave vodili duge razgovore […] Slične razgovore smo vodili i nakon mog povratka iz Pariza, ali on je tada bio potišten zbog očeve smrti 1929. godine, a posebno zbog sinovljeve 1930. godine. Nisam zaboravio njegove izgovorene reči –Volim Sombor, tu su moji koreni, moji muzički počeci, moja mladalačka uzbuđenja, međutim, u Somboru su počele moje velike i neprebolne tuge – nakon dubokog uzdaha, nastavio je – gubitak roditelja je velika žalost, ali gubitak deteta to je najveća tragedija koja čoveka može da zadesi – istinski je jecao, a ja ga nisam znao utešiti.”

Na grobu je hor Somborkog pevačkog društva otpevao iz Mokranjčeve rukoveti pesmu Pušči me, majko-le mila.

Bez obzira na to što je stekao veliku umetničku afirmaciju u godinama nakon sinovljeve smrti, umetnik svoj bol nije mogao da iščupa iz sebe, on o tome piše Vasi Stajiću 1936. godine: „Hteo bih da te hrabrim zbog neprilika u Matici, a sam se osećam slomljen i besputan. Evo, za koji dan je šest godina kako sam izgubio mog Slobodana i od tog strašnog dana, u svim htenjima, u svim počinjanjima, osećam ljeno…desno moje krilo, jer je Slobodan naš bio divan i inteligentat mladić i nosio mi je jaču polovinu vere i smisao produženja.”

Na novoosnovanoj Muzičkoj akademiji, Konjović je bio postavljen za njenog profesora i konačno mu se pružila mogućnost da u Beograd iz Sombora dovede suprugu Milenu i majku Katicu. Prvi sin Jovan je već imao svoj dom. Na Muzičkoj akademiji je predavao na Odseku za glumu, dikciju, režiju i istoriju pozorišta. Dramski umetnici generacije, među kojima je bila i Olivera Marković, govore, ili su govorili, da je Konjović bio uzor pedagoga koji se voli i pamti (kasnije se pokazalo da su časovi Konjovića bili među presudnim u njihovoj glumačkoj afirmaciji).

Milan Kašanin o Petru Konjoviću:

„Prvi put sam video Petra Konjovića kao dečak, kad sam išao u drugi razred gimnazije. Naš učitelj Isidor Bajić doveo ga je na svoj čas muzike da čuje naš hor. Na programu se nalazila i jedna Konjovićeva pesma, koju smo toliko učili napamet da je i danas pamtim […] Petar Konjović, jak i krupan, širokih šaka i velikih cipela, sporo se kretao i odmereno govorio […]”

Petar Konjović je tokom svog aktivnog i plodnog stvaralačkog života stekao velika priznanja: 1937. izabran je za redovnog člana Čehoslovačke akademije nauka i umetnosti, 1945. on je ponovo izabran za rektora Muzičke akademije, a već 1946. za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Konjović je, pored svih velikih doprinosa, zalaganja i truda, bio zaslužan i za osnivanje Muzikološkog instituta pri Srpskoj akademiji nauka, 1947. godine.

Život je, dakle, posvetio muzičkoj, dramskoj i pesničkoj umetnosti, tom umetničkom porivu koji ga je neprestano okupirao, ali i narodu srpskom i u vezi sa tim razvoju srpske kulture. Usled toga i zbog toga što je čovek od krvi i mesa, pred kraj svog umetničkog delovanja, kada je već bivao sve umorniji, nekakvo razočarenje ga je, nažalost, sustiglo. Osećao je setu, da mu u vreme velikih umetničkih dostignuća, pa ni kasnije, Somborci nisu čestitali niti priredili koncert, potiskivao je i nikad nikom za to priznanje nije prigovorio.

https://www.facebook.com/serbiantimes/posts/780125505975796

Stevan Vasiljević o njegovoj poslednjoj poseti Somboru:

„Kada je poslednji put dolazio u Sombor, već ostareo, oronuo, pomalo pogrbljen i oslabljenog duha, Petar Konjović je izrazio želju da, kao da je nešto predosećao, još jednom prošeta gradom za koji ga vezuju mnoge uspomene iz mladalačkih dana […] Zaustavio se pred zgradom Srpske čitaonice, opet njegovog vršnjaka, nekadašnjeg stecišta somborskog građanstva […] Teškim tromim hodom, očito već zamoren, odšetao je i do stare Preparandije. Možda je očekivao da će pred njom sresti mlade učiteljske pripravnike i čuti njihovu pesmu koja je nekad vazda odjekivala s visokih prozora zdanja Bajskim sokakom i Vencem(…) Pred somborskom Preparandijom, na placu, seo je u fijaker i pošao na somborsko veliko groblje. Usput je prošao Vencem, pored ugla gde je nekad bio Ratar, čuveni somborski Ratar, u koji je još kao učiteljac rado navraćao, rado slušao Trndinu violinu, sa Trndom u sitne sate, ne zna ni sam koliko puta, pio bruderšaft i za svoju dušu svirao i pevao, prateći tada već popularnog pevača i svirača Trndu. Sa tim sećanjem prošao je Venac, nekadašnjim, u doba Perine mladosti, srednjoškolskim korzoom, a onda je fijaker skrenuo Patosom(…) Snuždio se. Suza mu je kliznula niz bore kada je fijaker prošao pored nekadašnje mu roditeljske kuće. Na groblju je pohodio grob svojih predaka i svog sina Slobodana, koga je nadživeo punih četrdeset godina. Na nagrobnom spomeniku pročitasmo Slobodanove stihove: Sve spava, sve sniva, sve se odmara… Samo ja bdijem i čekam, kada će se ptica zaljujuškati na smreki i zapevati(…) – Ovaj grob biće moja večna kuća – izrekao je tronutim glasom veliki umetnik svoju poslednju želju.”

Stevan Vasiljević:

„Prvog oktobra 1970. godine umro je Petar Konjović u Beogradu. Onde je ispraćen od svojih prijatelja i poštovalaca i kremiran. Urna mu je 6. aprila prenesena u Sombor. Pred zgradom bivše županije, urnu su dočekali Somborci. Hor Somborskog pevačkog društva i đaka Učiteljske škole otpevao je njegovu kompoziciju Pod onom jelom zelenom. Jovan Vasiljević, predsednik Pevačkog društva rekao je:’Za sve što je dao svom narodu i svom gradu neka mu je slava i hvala! ’”

Petar Konjović, čije ime sigurno odzvanja u svačijem uhu, živi i danas u našem narodu, na muzičkoj sceni, pleneći svojim umetničkim izrazom, muzičkom inventivnošću i darovitošću. Štaviše, dokle god je mladih zaljubljenika u postignuća visokog artističkog nivoa, biće i po koja reč, po koji tekst koji će pokušati da osvetli lik i delo jedne umetničke gromade srpske kulture.

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU:

https://www.instagram.com/p/COYGMQQq-0m/?utm_source=ig_web_copy_link

Piše: Milica O. Marković za Časopis Kuš!
Foto: Wikimedia Creative Commons

YOU MAY LIKE