Zapaženoj srpskoj spisateljici za decu Silviji Otašević, koja živi u Majamiju (Florida, SAD), život je protekao u putešestviju, što joj je izgleda bilo zapisano u genima. Naime, njeni roditelji, koji su davnih 1970-tih studirali u Novom Sadu i Rijeci, upoznali su se na železničkoj stanici Divaci u Sloveniji, gde su se ukrštali vozovi koji su u to vreme špartali bivšom Jugoslavijom.

-Moji roditelji su posle fakulteta radili širom Jugoslavije. Tako sam se ja rodila u Doboju, u Bosni i Hercegovini (Republika Srpska), gde sam živela do 1977., da bih preselila u Zemun, tj. Beograd, iz koga sam 2000.godine otišla za Ameriku, kaže Silvija Otašević za Serbian Times.

Od kada datira ljubav prema pisanju?

-Od malih nogu. U prvi razred osnovne škole sam pošla kada sam imala samo 3 godine i 6 dana. Školu koju sam pohađala posetio je Branko Ćopić i njegova energija ostavila je neizbrisiv trag na mene i sve što sam od tog trenutka želela je to da budem pisac kao što je Ćopić, a možda pomalo i borac za istinu poput njega.

Sa nepunih osamnaest godina počela sam da radim kao novinarka saradnica u najtiražnijim i kultnim novinam za tinejdžere kasnih osamdesetih, magazinu ,,Ćao”. Moja kolumna (Demo grupe) pratila je početke i puteve razvoja mladih rok bendova u BG i ex YU. U tom periodu nastaje i moje interesovanje za snove i ambicije tinejdžera…Posle sam pisala za magazin ,,8”, tada popularnu Osmicu), kada sam uradila intervju sa našim umetnikom Brankom Filipovićem Filom, posle njegove pobede na Venecijanskom bijenalu. Bila sam takođe saradnik na projektima koji su izlazili kao prilozi za mlade u magazinima: Vreme zabave, Danas, Press… Apsolvirala sam pravo na Pravnom fakultetu u Beogradu. 

Posle novinarstva došlo je vreme da počnete i da pišete knjige. Šta ste objavili do sada?

Knjiga „Olimpijski san“ je izdata uz podršku Olimpijskog komiteta Srbije i osvojila je Prvu nagradu dečje kritike: Dositejevo pero za stariji uzrast i nagradu Rastko Petrović (prvi put je dodeljena za dečju književnost). Posle toga sam objavila knjigu „Plurkini musketari“, koja je osvojila Prva nagradu dečje kritike za mladji uzrast: Dositejevo pero, i koja mi je posebno draga jer o njoj odlučuje najveći žiri – žiri sastavljen od osnovaca iz više od dvadesetak beogradskih osnovnih škola i koji ocenjuju celokupnu godišnju produkciju knjiga napsianu za njih na našem jeziku.

Zatim su usledile knjige „Gradić pufnastog sunca“ koja je imala za cilj da pomogne deci da se oslobode straha od mraka. „Mače na udaru vetra“ je priča o toleranciji i lepoti različitog, zapravo nedovršena priča za koju deca treba da osmisle kraj. Pa su onda kraj za tu priču pisali đaci iz čitave Srbije, od Subotice do Klokota na Kosovu i Metohiji. Ovaj konkurs je nastao povodom Međunarodnog dana deteta i pokazao je da je Srbija puna talenata. Bilo bi lepo da se na buduće konkurse prijave i đaci iz 34 dopunske škole iz dijaspore, bilo kao tvorci savršenog kraja jedne priče (priče koje je počeo pisac) bilo kao kritičari knjiga pisanih za njih….

Na čemu trenutno radite, šta pišete?

-Trenutno radimo na autorskom serijalu ,,Caka za đaka“ koji treba da pomogne našoj deci pre svega u dijaspori da ostvare vezu s srpskim jezikom na jedan originalan način. Proše godine smo objavili deo namenjen deci kojoj pisanje zadataka iz srpskog jezika ide teško – fokus je na formiranju rečenica koje se kasnije vezuju u pasuse i na kraju u priču. Stvorile smo interaktivnu stranicu i vodič koji je besplatan i dostupan svima zainteresovanim na našem sajtu ,,Caka za djaka” a koji decu vodi preko četiri jednostavna stepena da željenog cilja – ispričane priče.

U okviru tog projekta, moja sestra Aleksandra Otašević i ja otpočele smo rad na trilogiji, simbolično nazvanoj ,,Vukova ćirilična barka“. Prvi deo je Slovarica a drugi deo, koga završavamo, se sastoji od pesmica o ćiriličnim slovima.  Glavni junaci tih pesmica su životinje na odredjeno slovo i slova. Glumac i upravnik Srpskog dramskog pozorišta, Igor Obradović, nam je pomogao i našim rečima podario glas…

Treći deo trilogije je biografija Vuka Stefanovića Karadžića, koji njegov život približava deci kroz ideju o nesavršenom dečaku koji je izrastao u tvorca najsavršenijeg pisma na svetu. Ceo projekat je predstavljen na Sajmu knjiga u organizaciji Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu.

Poslednjih decenija sve je manje dela, proze, poezije, drame, pisane za decu…Zašto je to tako? 

-Mislim da se to desilo onog trenutka kad je u našem društvu knjiga postala ROBA kao i svaka druga, a zakon tržišta samo potvrđuje ono što svi znamo, da je odraslih mnogo više, ako tome dodamo i činjenicu da odrasli imaju moć odlučivanja koja knjiga će se kupiti i kada, to izdavačima ne daje puno prostora za razmišljanje čiju će knjigu objaviti, a i piscima za koga će pisati. Isto važi i za pozorišta i za TV emisije. Takođe, mislim da je lakše pisati za odrasle, rečnik je bogatiji, obim radnji je mnogo širi.

Da li je tome i koliko doprinela i činjenica su deci danas lako dostupni jednostavni, zabavni i lako svarljivi sadržaji, dok im knjiga deluje kao nešto komplikovano i teško savladivo…?

– Ti laki sadržaji stvoreni za odrasle deluju i na decu, tako da to mogu da uporedim jedino s efektom ,,second hand smoking“. Deca odlično prihvataju ozbiljne teme koje demistifikuje svet odraslih koji ih zbunjuje. U prilog tome govore i to što su moju knjigu „Olimpijski san“ beogradski đaci proglasili najboljom u celokupnoj godišnjoj produkciji i dodelili joj Dositejevo pero u veoma oštroj konkurenciji (Raša Popov, Vladimir Kecmanović, Gradimir Stojković). To je knjiga o blefiranju, snovima, treniranju, preprekama, pritiscima da se bude u korak sa svetom… 

Deca žele takve knjige, ali odrasli ne, jer ih verujem podsećaju koliko su se udaljili od svojih snova i nadanja i kako sve više klize u stanje moralnog autizma.

Iz Vašeg iskustva, da li se i kako može dopreti do dece nekim ozbiljnijim sadržajima i porukama…

-Po meni je jedini put – put iskreno napisanih knjiga. Samo iskrenost može da otvori vrata kroz koja će autorima dete pružiti ruke poverenja, ruke u kojima će ono držati knjigu dovoljno dugo da ga zinteresujue i da je pročita.

Po Vašem delu ,,Ko se zadnji smeje“ ovog vikenda će biti održana premijera predstave u Srpskom dramskom pozorištu u Čikagu. Recite nam nešto više o tome?

-Ovo je upravo takav jedan pokušaj – da iskrenošću dopremo do dece ovom našom komedijom, Igorovom, Aleksandrinom i mojom. Mi smo komad ,,Ko se zadnji smeje“ radili i vodili tako da deca sama osete – zaključe šta je dobro, a šta loše, tj. da shvate da ako je dobro njihovom drugaru da može da bude samo bolje njima, bez bilo kakve potrebe da im se ,,pridikuje i da im se mudruje“.

Mislim da je problematičan sadržaj kod koga deca vide raskorak između toga što odrasli čine a šta njima ,,pridikuju“. Ako im se takav sadržaj nudi deca ga nikad neće prihvatiti a često se takvi sadržaji nameću kao ozbiljni. Ono što mene brine, a što sam osetila kod tinejdžera, je ta polarizacija između dece koja čitaju, gutaju knjige i one koja ih uopšte ne čitaju. Mislim da je stanje sad još alarmantnije.

Deca koja će igrati u predstavi su mahom rođena u Americi. Koliko su uspela da prevaziđu tu jezičku barijeru radeći na ovoj predstavi?

-Tek kad sam sela i počela da prevodim tekst na engleski jezik shvatila sam dubinu truda i rada koji su ta deca uložila i zato – Bravo za decu! Većina te dece razume naš jezik, ali ga ne govori tečno. Igor i ja smo dosta pričali o akcentu, rodovima, padežima i složili smo se da ta deca imaju pravo na njihovu verziju našeg jezika. Često sam govorila da su to naše verzije srpskog jezika, varijante koje samo tinejdžeri iz dijaspore govore, varijante Koštane ili Mitka iz dijaspore a ne Vranja (poređenje je zbog gramatike). Lepota tih izvedbi je u izvornom akcentu, te se iskreno nadam da će i drugi to prihvatiti na taj način, da deca koja žive u dijaspori imaju pravo na svoju varijantu srpskog jezika…

Da li mislite da je organizovanjem dramskih, literarnih i drugih sekcija, kao što je slučaj u Srpskom dramskom pozorištu Čikago moguće zaustaviti taj proces apsolutne asimilacije i očuvati srpski jezik u redovima naše dijaspore i u narednim generacijama? 

-Živim u delu Mjamija koji nazivaju Malom Moskvom i sva ta deca pričaju medjusobno ruski jezik, te mi se čini da sve sekcije i svi oblici okupljanja koji mogu da izrode druženje i drugarstvo između naše dece mogu da osiguraju i očuvanje jezika. I ne samo to… Svi mi pisci za decu i svi dragi i divni ljudi koji imaju nešto da ponude, neka to i učine dostupnim našoj deci lako i brzo preko nekih od platformi. S tim ciljem i mi radimo na projektima ,,Cake za đaka”.

Šta još vidite kao spasonosno ili jedno od rešenja? 

-Navešću primer… Pre manje od mesec dan moj suprug i ja smo imali priliku da budemo domaćini devojčici Tei Kovačević, juniorskoj prvakinji u tenisu Bosne i Hercegovine, koja se takmičila na teniskim turnirima na Floridi i koja je osvojila prestižni ,,Litl MO turnir” ( Little Mo) i to u singlu i dublu. Zvala me je profesorka Gordana Pešaković (Orlando, Florida) i pitala me je da li mi možemo da ih primimo. I zaista je bilo prijatno druženje i iskustvo.

E, sad zamislite da postoji službena stranica ili neka organizacija koja bi spajala nas iz dijaspore i decu sportiste kojima je potreban domaćin na par dana…Naša deca iz dijaspore bi imala priliku da govore naš jezik, da stvore druga za sva vremena i da se možda motivišu da se i oni bave sportom i da i oni stvore svoj san. Dakle, moja želja je stvaranje platforme koja bi spajala decu sportiste i nas u dijaspori koji smo voljni da budemo nečiji domaćini, poručuje na kraju razgovora Silvija Otašević.

Tekst: Antonije Kovačević Foto: Privatna arhiva