Pre nekoliko dana Serbian Times je pisao o Hajrudinu Redžoviću (74) iz Sjenice, koji se na Fejsbuku ponudio da bude donator bubrega srpskom košarkaškom reprezentativcu Boriši Simaniću.
Srpski košarkaš doživeo je tešku povredu u utakmici protiv Južnog Sudana na Svetskom prvenstvu u Manili, posle koje mu je odstranjen bubreg. Boriša se sada oseća bolje i vratio se u Srbiju sa ostatkom reprezentacije koja je na Filipinima osvojila srebro.
Nastavak Borišine karijere vrhunskog sportiste sa samo jednim bubregom je u jednom trenutku pod znakom pitanja, pa je Hajrudinov humani gest naišao na veliki odjek u javnosti.
Pozvali smo Hajrudina, inače oficira JNA u penziji, da proverimo da li je i dalje raspoložen da pokloni svoj bubreg Simaniću, a on, iako je dobrano zagazio u godine, nema dileme:
– Naravno da jesam. Ja sam ozbiljan čovek, vodim računa o tome šta govorim i obećavam. Odgovor zašto to radim je jednostavan. On je veoma mlad čovjek, na pragu života, a ja se približavam kraju. Šta je moj život prema njegovom. Ništa, prazni dani, a on tek treba da pokaže sve što zna i može, kaže Hajrudin za Serbian Times.
U međuvremenu je Hajrudinu stiglo mnogo poruka od naših ljudi iz celog sveta, a zahvalio mu se i predsednik Srbije…
-Hvala mu na tome, ali stavrno mislim da moj gest nije za zahvaljivanje, pohvale, priznanja i aplauze. Ko me zna, a mnogi me znaju, znaju da govorim istinu i iz srca. Ja nijesam javno ponudio bubreg Simaniću da bi mi neko odao neko priznanje, da bi me neko hvalio, čestitao, da bi mi se bilo ko zahvaljivao. Što se tiče sumnjivaca, ipak polaze od sebe. Ja sam takav čovjek , duboko religiozni ateista i moja religija je ljubav prema životu, život u ljubavi, a vrhovno božanstvo za mene je čovjek sa svim svojim vrlinama i manama kojih je mnogo više. Izgubili smo ljubav prema čovjeku, a bez njega nema ni života. U za mene u strašnom trenutku saznanja da Simanić ostaje bez bubrega, a mislim i za sve ljude koji nose u srcu ljubav prema čovjeku, nije bilo ni trenutka dvoumljenja. Ne poznajem medicinu i odlučio sam, da ako ispunjavam medicinske uslove, dam bubreg i istovremeno sam pozvao i ostale ljude da ponude svoj bubreg, jer nijesam znao da li može da nastavi, i to uspješno, sa karijerom i sa jednim bubregom.
U međuvremenu je stigla vest da će Boriša Simanić, uz nadzor lekara, ipak moći da nastavi sa karijerom na visokom nivou…
-Sve jedno, opet bih to učinio i spreman sam da mu dam bubreg, jer mi je jedan hirurg napisao da nemam prepreka kada su godine u pitanju. Učinio bih to iz roditeljskih, ljudskih i oficirskih osjećanja. Imam sina i ćerku, ima deda i svoju najsjajniju zvijezdu, unuka. Oficirska osjećanja su duboko usađena u mom srcu i u mojoj duši. Ja sam pukovnik u penziji. Imao sam ogromnu čast i neizmerno poverenje roditelja i države da budem komandant jedinice od nekoliko hiljada ljudi. I danas kada se sjetim svečanih strojeva u kojima se nalaze cvjetovi jednog naroda i temelji jedne države, čije su tople, dječje oči osamnaestogodišnjaka, bile uprte u mene, njihovog komandanta, osjetim neopisivi ponos i oči mi zasuze. Najveći patriotizam jednog oficira je sačuvati živote svojih ljudi u svakoj situaciji. Ako nemate ljude, šta će vam prazna brda i doline, gradovi i sela. Za svakog mladog čovjeka, iz svake od naših bivših republika, najpre za mlade ljude moje države, dao bih svoj život, jer ne vrijede moje 74 godine njihovih godina, ističe Hajrudin.
On kaže da redovno prati sve naše sportiste i navija iz sveg srca…
-Našim košarkašima, odbojkašicama i Novaku Đokoviću šaljem najtoplije osjećaje ponosa na njih, na njihova dijela koja nesebično čine za svoju otadžbinu i njene narode. Novak je zlatan, ali su za mene i košarkaši i odbojkašice zlatni i takve ću ih pamtiti, a sport ne bi bio interesantan kada se nebi gubilo i dobijalo. Košarku pratim od prve zlatne medalje na svetskom prvenstvu osvojene, mislim, 1970. godine u Ljubljani, ali pratim i vaterpoliste, odbojkašice, odbojkaše, rukometaše od Olimpijade u Minhenu, Đokovića i sve naše uspješne sportiste. Volim fudbal, ali on više nije ni blizu onoga što je bio. Neću ni pokušati analizirati zašto. Inače, volio sam i volim i danas generacije Ćosića, Daneua, Kiće, Slavnića, Plećaša. Tvrdića, Kukokoča, Divca, Dražena Petrovića, Dalipagića, Koraća – Žućka, Rajkovića, Delibašića i da ne nabrajam. Volio bih i kada bi sve TV novonastalih država na svaku godišnjicu osvajanja tih velikih medalja istovremeno prikazivale te velike utakmice, da se vidi kakva je to zemlja bila. Znam da će do toga teško doći, ali to me sprečava da se nadam, zaključuje Hajrudin Redžović (74), humani čovek iz Sjenice.
Piše: Antonije Kovačević Foto: Privatrna arhiva
