Chicago, IL
45°
Mostly Cloudy
6:38 am7:12 pm CDT
Feels like: 39°F
Wind: 11mph WSW
Humidity: 43%
Pressure: 30.13"Hg
UV index: 5
2 pm3 pm4 pm5 pm6 pm
48°F
50°F
50°F
50°F
48°F
FriSatSunMonTue
46°F / 41°F
55°F / 37°F
45°F / 41°F
46°F / 39°F
43°F / 36°F

Published 5 years ago

By admin

FELJTON, ŽENE NEMANJIĆA: Stefan zbog “bluda” proterao ženu, vizantijsku princezu, a najvoljenija kraljica Ana nikada nije postala svetica

Burna istorija loze Nemanjića, prve srpske krunske porodice, možda se najbolje da ispričati kroz živote njihovih žena. Serbian Times će u tri nastavka objaviti priče iz pera poznatog novinara i pisca Luke Mičete, odlomke iz njegove knjige “Odjek prošlosti” koja je nastala kao plod dugogodišnjeg istraživačkog rada

“Desetorica Nemanjića su vladala Srbijom 205 godina – od 1166. do 1371. godine: Stefan Nemanja je kao veliki župan bio gospodar Srbije od 1166. do 1196. godine; Stefan Prvovenčani, kao prvi kralj svih srpskih zemalja od 1196. do 1228. godine; kralj Radoslav od 1228. do 1234; kralj Vladislav od 1234. do 1243: kralj Uroš I od 1243. do 1276; kralj Dragutin od 1276. do 1282; kralj Milutin od 1282. do 1321; kralj Stefan Dečanski od 1321. do 1331; kralj a potom car Dušan od 1331. do 1355. godine i car Stefan Uroš V od 1355. do 1371. godine, poznatiji kao Uroš Nejaki.

Ova desetorica vladara „svetorodne dinastije“ imala su šesnaest žena, od kojih su se samo  kraljevi Stefan Prvovenčani, Milutin i Stefan Dečanski ženili više puta – Stefan Prvovenčani i Stefan Dečanski dva a Milutin pet puta. Svi ostali krunisani Nemanjići su imali samo po jedan brak.

MAJKA SVETOG SAVE SAHRANJENA KAO MONAHINJA

O Ani, ženi velikog župana Stefana Nemanje, vrlo malo se zna.

U literaturi se najčešće može sresti mišljenje da je Stefanu izrodila tri sina (Vukana, Stefana i Rastka), kao i najmanje dve ćerke kojima istorija nije upamtila ime. Bugarski istoričar Petar Petrov u svojoj knjizi „Obnova bugarske države1185-1197“ – „s dobrom argumentacijom pretpostavlja“ – da se jedna od kćerki Stefana Nemanje, kojoj je ime bilo Jelena, udala za bugarskog vladara Ivana I Asena (bugarski car od 1189. do 1196. godine). Srpski istoričari profesori Siniša Mišić i Radivoj Radić vele su da „ostaje otvoreno pitanje“ – da li je majka Vukana i Stefana ista žena,.

Takođe zna se da se Ana zamonašila i da joj je monaško ime bilo Anastasija. Sahranjena je u Studenici. Njen grob se nalazi u tzv. „ženskoj crkvi“, odnosno u jugoistočnom uglu priprate, tako da se njen grobni spomenik oslanja na isti zid uz koji, samo s druge strane, počiva Sveti Simeon, odnosno Stefan Nemanja.    

RODILA SVETOG SAVU, UMRLA KAO MONAHINJA: Grob monahinje Anastasije u Studenici

Tokom arheoloških i konzervatorsko-restauratorskih radova iz 1985. godine u Bogorodičnoj crkvi u Studenici pronađeno je i antropološki obrađeno „12 pojedinačnih ili dvojnih grobova i jedan zajednički“. Antopološka identifikacija ličnosti rešena je direktno samo u slučaju županice Ane, odnosno monahinje Anastasije.

Naš istaknuti antropolog Živko Mikić (1946‒2016) objasnio je da je Ana – na osnovu ovih istraživanja – bila visoka između 156 i 165 cm i da je u trenutku smrti imala preko 60 godina.

POSLEDNJE BORAVIŠTE ZAČETNIKA LOZE NEMANJIĆA: Manastir Studenica

„Po antropomorfološkim karakteristikama lobanje, a i postkranijalnog skleta u celini, svrstava se u gracilni mediteranski antropološki tip ljudi“, ukazao je profesor Mikić. S obzirom na to da je očuvana njena lobanja, rekonstruktivnom grafičkom metodom dobijeni profil je potom upoređen sa freskom iz XVI veka koja se a nalazi se na južnom zidu Nemanjine priprate direktno iznad groba pa je na osnovu očigledne sličnosti između antropološkom rekonstrukcijom dobijenog lika i pomenute freske zaključeno da je slikar iz XVI veka „preslikao prvobitnu fresku iz vremena samog početka XIII veka“ i da se „zbog uočene sličnosti može se zaključiti da je prvi fresko-slikar bio i savremenik monahinje Anastasije, kao i da ju je lično video i u najvećoj meri realistično naslikao.“

SVE ŽENE STEFANA PRVOVENČANOG

Istorija nije definitivno utvrdila koliko je Stefan Prvovenčani, naslednik Stefana Nemanje na srpskom tronu, imao žena.

Srpski istoričar i političar Ljubomir Kovačević (1848-1918)) je bio mišljenja da je prvi srpski kralj imao samo dve žene: Evdokiju i Anu Dandolo, koju je „verovatno 1207. izabrao iz rasion d’État (državničkih razloga)“.

KRALJEVSKI PRSTEN Stefana Prvovenčanog

Akademik Jovan Radonić (1873-1956) je pak smatrao da je Stefan imao tri žene: Evdokiju, jednu nepoznatog imena koja je umrla pre 1217. godine i Anu Dandolo. Slavni češki istoričar Konstantin Jireček (1854-1918)) veli da je mletačka princeza Ana Stefanu „po svoj prilici treća“ žena, što tvrdi i čuveni medievista Momčilo Spremić (1937), dok vizantolog Božidar Ferjančić (1929-1998) u Istoriji srpskog naroda prihvata „kombinaciju Lj. Kovačevića“. Istoričarka Ivana Komatina (1984) je u svom radu iz 2014. godine piše, takođe, da je prva srpska kraljica bila treća žena Stefana Prvovenčanog.

Evdokija, kćerka Aleksija III Anđela i sinovica, tada vladajućeg vizantijskog cara Isaka II Anđela (1185-1195), bila je isprošena za srpskog princa Stefana 1191. godine.

Stefanov tast Aleksije III Anđeo, došavši na vizantijski presto svrgavanjem i oslepljenjem svog mlađeg brata Isaka II Anđela 8. aprila 1195. godine, vladao je nešto više od osam godina sve dok nije pobegao iz Carigrada između 17. i 18. jula 1203. godine. Imao je nadimak Vamvakoravd (pamučna šiba, pamučni prut) jer ga Vizantinci nisu doživljavali kao čoveka čvrstog karaktera već kao mekog, popustljivog i blagog cara.

Iz purpurne sredine i carske atmosfere vizantijska princeza Evdokija se uputila u Srbiju, koja je krajem 12. veka, izuzimajući Primorje, „bila izrazito neurbanizovana zemlja“, koju je „karakterisao nedostatak gradskih struktura“.

Nemanjino stolno mesto bilo je u Rasu, a pred kraj vladavine, on je za kratko vreme prestonicu premestio u Niš, oslanjajući se na strateški i politički značaj ovog grada. Ras će, međutim, ostati središte srpske države sve do vremena kralja Vladislava. Potonji Nemanjićki vladari imali su svoje kraljevske dvorove na Kosovu, u Svrčinu, Štimlji, Nerodimlju i Paunima.

Uticaj ambiciozne vizantijske carice Eufrosine, Evdokijine majke, bio je veliki. Ona se strasno i odlučno zalagala „da njena kćerka, sada carska kćerka, ne ostane samo žena srpskog princa“

U Nemanjinoj Srbiji, kaže Jovan Radonić, tada, „naročito u unutrašnjosti, nije bilo velikih kamenitih građevina sa prostranim dvorcima, luksuznim nameštajem, skupocenim prostirkama, kupatilima itd. Jedina prostrana građevina od tvrda materijala beše Nemanjin dvor u Toplici, no i on beše izgoreo za vreme poslednjeg srpsko-vizantijskog rata 1190… U kućama od čatme i drveta… središte kuće beše ognjište, a od nameštaja videli su se po tadašnjim vlasteoskim kućama stolovi i trpeze, tronošci i klupe“.

Kako je bilo vizantijskoj princezi, koja je tada bila skoro dete, može se samo zamisliti.

Zato je Stefan Evdokiju prvo odveo kod brata Vukana, vladara „srpskog Primorja“ koje je bar donekle moglo zaličiti na kosmopolitski Carigrad.

Vasilevs Aleksije III Anđeo – osim što je zetu dao visoku titulu sevastokratora – Stefana je od tada počeo da naziva najplemenitijim velikim županom Srbije i svojim voljenim prijateljem.

Uticaj ambiciozne carice Eufrosine, supruge Aleksija III Anđela i Evdokijine majke, bio je veliki. Ona se strasno i odlučno zalagala „da njena kćerka, sada carska kćerka, ne ostane samo žena srpskog princa“. Sva je prilika da je vršen je veliki pritisak na ostarelog župana Stefana Nemanju da udovolji željama ambiciozne i energične carice.

Međutim, u novije vreme istraživači su skloni da veruju kako je Stefan Nemanjić predviđen za očevog naslednika i pre nego što je moglo doći do sporazuma srpskog velikog župana i vizantijskog cara, što se može zaključiti na osnovu iskaza Stefana Nemanjića u Hilandarskoj povelji.

NASLEDNICI I TITULE

„Pažljivim čitanjem Hilandarske hrisovulje Stefana Nemanjića stiče se utisak da to nije bio jedini razlog, a možda čak ne ni presudan. U vreme izdavanja ove isprave građanski rat u Srbiji bio je na pragu, ako već nije bio i počeo. Stefan je, možda i zbog toga, osetio potrebu da u hrisovulji naglasi svoje pravo na presto, pa ističe da ga je otac blagoslovio izvrsnije od ostale svoje braće. Malo je verovatno da se ovakva tvrdnja može odnositi na 1196. godinu, jer tada je Stefan imao samo jednog brata spsobnog da učestvuje u vlasti – Vukana.

Rastko Nemanjić je već odavno monah Sava na Svetoj Gori i njegovo pominjanje u ovom kontekstu 1196. godine, i to u povelji manastiru u čijem je osnivanju učestvovao zajedno sa ocem, bilo bi, najblaže rečeno, neumesno i netačno. Dakle, ovakva Stefanova konstatacija da je izabran između braće mora se odnositi na period pre Rastkovog monašenja (pre 1192. godine), kada on nije nosio titulu sevastokratora“ (Siniša Mišić, Radivoj Radić).

GODINE ISTRAŽIVANJA SRPSKOG SREDNJEG VEKA: Luka Mičeta

Stefan Nemanja (Sveti Simeon) je umro na Svetoj gori 13. februara 1199. godine, a položaj Stefanovog tasta Aleksija III bio je nesiguran jer je izgubio u Carigradu svaki autoritet. Sve je to uticalo na Stefana Prvovenčanog, koji je „već i inače rđavo živeo sa svojom ženom“, da je na grub način „otera od sebe“.

Moglo bi se reći, kažu ovi autori, da je „brak možda i sklopljen sa onim za koga se znalo da će biti naslednik“. Na tu Nemanjinu odluku je verovatno uticala činjenica „da je Stefan prvi po redu bogorodni princ, rođen (1167) nakon što je Nemanja postao vladar (1166)“. Vukan, stariji Nemanjin sin, rođen je kada Nemanja nije bio ni udeoni knez. To bi značilo da je Nemanja odluku o nasledniku doneo pre 1196. godine po principu porfirogeneze, a ne po principu primogeniture.

Prve godine braka ovog srpskog vladara nisu nagoveštavale potonje drame.

Evdokija je Stefanu rodila troje dece: sinove Radoslava, Vladislava i kćerku Komninu koja se dva puta udavala u albanskoj Kroji, najpre za tamošnjeg albanskog poglavara Dimitrija, sina Progonovog, a posle njegove smrti za Grigorija Kamonu, krojskog „sevasta“, potčinjenog epirskom despotu Todoru.

U toku 1200. i 1201. godine prilike u Srbiji su bile sve složenije. Stefan Nemanja je umro na Svetoj gori 13. februara 1199. godine, a položaj Stefanovog tasta Aleksija III bio je nesiguran jer je izgubio u Carigradu svaki autoritet. Sve je to uticalo na Stefana, koji je „već i inače rđavo živeo sa svojom ženom“, da je na grub način „otera od sebe“.

“BLUDNICA” EVDOKIJA OTERANA SA DVORA

Nije zabeleženo kada je došlo do neslaganja Stefana i Evdokije ali je po mišljenju grčkog vizantologa Mihaila Laskarisa (1903–1965) Stefan oterao ženu 1200. ili 1201. godine.

Vizantijski istoričar Nikita Honijat beleži: „On je ženu optuživao zbog preterane pohotljivosti, dok je ona mužu prebacivala da je od same zore pijan… I kako je ova nesloga bivala sve jača, Stefan smisli i izvede jedno varvarsko delo. Posluživši se izmišljotinom, a možda i istinu govoreći, da je Evdokija uhvaćena u preljubi, naredi da se s nje svuče sve odelo, ostavivši joj samo tanku košulju, ali jako sarezanu, tako da je samo ono najnužnije ostalo pokriveno, i tako nečasno pusti je da ide kuda želi.

Istoričar Jovan Radonić (1873–1956) pak veli da iako je Evdokija „bila lepa žena žive naravi, Stefan je, izgleda, voleo i druge žene“, dok je Evdokija, opet, „u opštenju s mladim ljudima prelazila ovda onda, granice dopuštenoga“.

Da Evdokijino ponašanje možda nije bilo najprimernije ukazuje i stav slavnog vizantologa Luja Brejea (1868–1951), profesora sa Univerziteta u Klermon Feranu, koji veli da je u Vizantiji u svim periodima bilo iznenađujuće „veoma slobodno držanje, carica i carskih princeza“.

Evdokija se u prvi mah sklonila kod devera Vukana, koji je ovaj skandal iskoristio „da bi mlađem bratu što više naškodio“.

Nikita Honijat nastavljajući ovo svedočenje o Evdokiji dodaje: „Protiveći se ovakvom zaista nečasnom i grubom postupku i preoštroj kazni, brat Vukan prekori brata zbog ove nečovečnosti i zamoli ga da utiša bes i da malo popusti imajući pred očima visoko poreklo Evdokijino, a istovremeno da misli na samog sebe, kako ne bi izašao na rđav glas zbog sramotnih dela. Ne uspevši da ubedi čoveka tvrde i neumoljive naravi, on sam ukaza Evdokiji svu potrebnu pažnju i otpremi je uz dostojnu pratnju u Drač. Kad njen otac saznade šta se dogodilo, posla pokrivenu nosiljku, nakit i ostale carske ukrase te primi kćerku u kuću.“

Nesrećna Evdokija se još dva puta udavala. Umrla je 1211. godine.

“DUBROVAČKI BRAK” IZ INTERESA

Uviđajući jačanje i aspiracije Latinskog carstva Stefan je uz pomoć i posredovanje dubrovačkog kneza Jovana Dandola pokrenuo diplomatsku akciju kako bi se oženio Anom Dandolo, kćerkom Rajnerija Dandola, prokuratora Svetog Marka i vicedužda, koji je poginuo 1209. godine u borbama sa Đenovljanima oko Krita. Ime njene majke istorija nije zabeležila.

Ana je bila unuka glasovitog Enrika Dandola, zlog duha Četvrtog krstaškog rata.

SMRT KRALJICE ANE DANDOLO: Freska u manastiru Sopoćani

Ne zna se ni koliko je Ana – prva srpska kraljica iz dinastije Nemanjića – imala godina kada je došla u Srbiju ali venčanje je bilo najverovatnije tokom prve polovine 1217. godine.

Italijanski pesnik Gabrijele D’Anuncio (1863–1938) pomenuo je Anu u svojoj poemi Oda srpskom narodu stihom:

„O Srbijo, čija kraljica beše / milosna Ana Dandolo“

Krunu je „bez sumnje“, smatra istoričar Momčilo Spremić, Stefan „stekao uz pomoć Mletaka, pošto je pre toga petnaest godina bezuspešno pregovarao sa papom Inoćentijem III jer se njegovom krunisanju protivio ugarski kralj“.

Da je Ana Dandolo 1217. godine zajedno krunisana sa Stefanom Prvovenčanim u Crkvi Svetog Petra i Pavla u Rasu, svedoči i jedna od najlepših freska srpske srednjovekovne umetnosti Smrt kraljice Ane Dandolo, naslikana na severnom zidu priprate Crkve Svete Trojice u manastiru Sopoćani.

Na fresci u Sopoćanima – naslikanoj odmah iznad sarkofaga kraljice Ane izrađenog od crvenog kamena – kraj njenog odra su sin kralj Uroš I, a u povorci arhijereja je drugi sin arhiepiskop Sava II (1263-1271), zatim unuci Dragutin i Milutin i unuka Brnjača. Kraljica Jelena, supruga kralja Uroša, kleči pored odra i ljubi Aninu ruku, „kao da joj je zahvalna, možda za svoju udaju, kojom je postala kraljica“.

NEMANJIĆI SVECI I ONI DRUGI

Kraljica Ana Dandolo je u braku sa Stefanom Prvovenčanim provela dvanaest godina, rodivši mu sinove Uroša I kralja Srbije (1243–1276) i Predislava, potonjeg trećeg arhiepiskopa srpskoga Savu Drugog.

Anu Dandolo kao ni Uroša srpska crkva nije proglasila svetiteljima.

Za svece su proglašeni Stefan Nemanja, kralj Stefan Prvovenčani, kralj Stefan Vladislav, kralj Stefan Dragutin, kralj Stefan Uroš II Milutin, kralj Stefan Uroš III Dečanski, car Stefan Uroš. Za svece nisu proglašeni kralj Radoslav, kralj Stefan Uroš I i car Stefan Dušan.

ZADUŽBINA KRALJA UROŠA I: Manastir Sopoćani

Prva kraljica iz doma Nemanjića za razliku od Nemanjine žene Ane, u monaštvu Anastasije, nije umrla kao monahinja već kao vladarka.

Kraljica Ana bila je uz muža kada je bio teško bolestan sve do njegove smrti 1228. godine. Kada je njen sin Uroš postao kralj, ostala je uz njega u Srbiji poštovana od svih.

Ana Dandolo je umrla pre 1263. godine. Sahranjena je u manastiru Sopoćani, u zadužbini njenog sina kralja Uroša I.

Prva srpska kraljica provela je u Srbiji, kako smatra naša istoriografija, najmanje četrdeset godina.

(Nastaviće se)

Piše: Luka Mičeta

Feljton koji čitate je samo delić knjige “Odjek prošlosti” autora Luke Mičete koju možete naručiti preko ovog linka: https://www.laguna.rs/a949_autor_luka_miceta_laguna.html

YOU MAY LIKE