Chicago, IL
39°
Clear
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 39°F
Wind: 2mph NW
Humidity: 62%
Pressure: 30.08"Hg
UV index: 0
4 am5 am6 am7 am8 am
37°F
37°F
36°F
36°F
37°F
SatSunMonTueWed
57°F / 39°F
46°F / 41°F
46°F / 41°F
45°F / 36°F
43°F / 34°F

Published 4 years ago

By Sanja Ilić

FELJTON, ŽENE NEMANJIĆA 3. DEO: Carica Jelena, ugledna vladarka “neobičnih znanja”, prva žena u političkom životu na srpskom dvoru

Burna istorija loze Nemanjića, prve srpske krunske porodice, možda se najbolje da ispričati kroz živote njihovih žena. Serbian Times će u tri nastavka objaviti priče iz pera poznatog novinara i pisca Luke Mičete, odlomke iz njegove knjige “Odjek prošlosti” koja je nastala kao plod dugogodišnjeg istraživačkog rada

************

Žene Stefana Dečanskog, Teodora i Marija Paleolog, nisu imale nekog značajnijeg upliva na politička zbivanja u Srbiji.

Ubrzo po dolasku na tron, Stefanu Dečanskom je umrla prva žena Teodora (ćerka bugarskog cara Smilca (1292-1298) i on je bio namerio da se oženi Blankom, kćerkom tarentskog kneza Filipa iz porodice Anžujaca, a svadbu je planirao da napravi u Skadru krajem aprila ili početkom maja 1323. godine. Međutim, do braka nije došlo.

VELIKI KTITOR: Stefan Dečanski

Knez Filip, koji je bio revnosan katolik, kao uslov za sklapanje braka tražio je da Stefan prihvati katoličanstvo, kao i njegova vlastela ali i sveštenstvo, odnosno crkva. Papa Jovan XXII (1316–1334) je na Filipovo traženje u junu 1323. godine srpskom kralju uputio legate sa misijom da sjedine srpsku i rimsku crkvu. Međutim, to sjedinjenje dve crkve nije bilo realno. No to nije obeshrabrilo Stefana Dečanskog da i dalje uporno pokušava da se oženi Blankom. On je u avgustu iste godine uputio svoje poslanstvo u južnu Italiju u kome se je nalazio i jedan Dubrovčanin sa zadatkom „da se ostvari srodstvo koje se već dugo ugovara među gospodinom kraljem i gospodinom knezom“. Ali do braka nije došlo.

Stefan Dečanski je potom ženu potražio na carigradskom dvoru. 

DRUGA ŽENA STEFANA DEČANSKOG: Dvanaestogodišnja vizantijska princeza Marija

Već tokom prve polovine 1324. godine sklopljen je brak pedesetogodišnjeg Stefana Dečanskog sa dvanaestogodišnjom vizantijskom princezom Marijom Paleolog, kćerkom Jovana Paleologa, sina Konstantina Porfirogenita Paleologa (brat cara Andronika II) i Irine, kćerke velikog logoteta Teodora Metohita, bliskog saradnika Andronika II. Grigorije Camblak (oko 1360 -1419, srednjovekovni bugarski pisac, crkveni poglavar i mitropolit Kijeva) u žitiju kaže da Stefan izabra sebi dostojnu ženu „od grada solunskoga od carskoga korena“.

Vizantijski istorik Nićifor Grigora je zapisao da ubrzo pošto je Marija otišla za Srbiju za njom pošla i njena majka kao i Stefanov tast Jovan Paleolog. On više nije želeo da se potčinjava caru (koji mu je oca ubio) već je hteo da dođe na carigradski tron. Želeo je da mu srpski kralj, zet, u tome pomogne. Vasilevs je shvativši koja mu opasnost preti pa je odobrovoljio Jovana dodelivši mu titulu cezara nakon čega je Jovan pristao da se vrati u Solun i odustane od napada na vizantijske teritorije. Međutim, Jovan Paleolog ubrzo je umro.

DOLAZAK DUŠANA, NESUĐENI BRAK I PRODUŽETAK LOZE

Kada je Dušan je napao oca koji je sa porodicom boravio u dvorcu Nerodimlju ponašanje kralja Stefana Dečanskog nije bilo primereno jednom vladaru. Srpski kralj je pobegao ostavljajući i ženu kraljicu Mariju i decu Sinišu (Simeona) i Jelenu u dvoru. 

U DEČANIMA: Ktitorski portreti Dušana i Stefana

„A tu u dvoru svome ostavivši ženu svoju, blagočastivu kraljicu sa decom svojom, ovaj hristoljubivi sin uze u svoje ruke sve njegovo bogatstvo i slavu, kao darovano mu od Vladike sviju Hrista“, zapisaće Danilov učenik. 

Dušan je sustigao u tvrđavi Petrič Stefana, koji mu se odmah predao. 

Dakle, Stefana Dečanskog nasledio je Dušan koji je imao i tu sreću da uz sebe kao suprugu ima jednu briljantnu ličnost, Jelenu, bugarsku princezu. 

Jelena je bila sestra bugarskog cara Jovana Aleksandra. Smatra se da je rođena oko 1310. godine i da nije bila mnogo mlađa od Dušana.

Jelenu „su krasila šira znanja, retkost kod srednjevekovnih žena“ što se je videlo u njenom „javnom i političkom životu“

Istoričar Miodrag Al. Purković

Jelena se živo interesovala za literaturu. Smatra se da je čak i imala „možda, i neku biblioteku“. Za nju su rađeni grčki prepisi mineja, bogoslužbenih knjiga, o kojima se starao Dorotej „bez ikakve sumnje hilandarski iguman i docnije svetogorski prot“. O ljubavi srpske vladarke prema knjizi piše i svetogorski starac Joanikije koji je na njenu molbu preveo na srpski jezik tumačenja jevanđelja koje je nekada pisao ohridski arhiepiskop Teofilakt. Po mišljenju istoričara Miodraga Al. Purkovića Jelenu „su krasila šira znanja, retkost kod srednjevekovnih žena“ što se je videlo u njenom „javnom i političkom životu“.

Dušan će se, dakle, sa ovom izuzetnom bugarskom princezom venčati godinu dana posle krunisanja u Svrčinu (1331) kada je imao dvadeset i četiri godine.

Jelena i Dušan su se venčali u julu 1332. godine ali istorija nije utvrdila gde je venčanje održano. Učenik arhiepiskopa Danila Drugog ni ne pominje Dušanovu ženidbu.

Međutim, posle četiri godine braka srpski vladar nije dobio naslednika. U izgledu su bili veliki bračni ali i državni problemi. Pretila je opasnost da se prekine loza koja je Srbijom vladala već više od veka i po.

Dušan je rešio da potraži ženu na nekom zapadnom dvoru. U tu delikatnu misiju uputio je svog proverenog viteza, vlastelina i komandanta svojih najamnika – Palmana.

Vlastelin Palman je u službi kod srpskog kralja bio već od 1333. godine, uz koga će ostati sve do Dušanove  iznenadne smrti 1355. godine. 

SRPSKO CARSTVO U VREME CARA UROŠA: Pet godina posle Dušanove smrti

Koliki je Palmanov ugled bio na Dušanovom dvoru najbolje svedoči činjenica da je poslanstvo iz Avinjona koje je papa Inoćentije VI (1352-1362) poslao na Dušanov dvor nosilo pismo i za viteza Palmana, koji je bio revnostan katolik.

Dakle, upravo njega je Dušan poslao da doprati poslanike austrijskog hercoga Otona jer je namera srpskog kralja bila da se oženi njegovom rođakom devetnaestogodišnjom princezom Jelisavetom, koja je živela na njegovom dvoru. 

Jelisaveta je bila kćerka nemačkog kralja Fridriha III Lepog iz Habzburške loze (oko 1289-1330) i Jelisavete Aragonske.

Zbog odluke svoga dobrotvora, strica, vojvode Otona, da je uda za srpskog kralja Dušana, šizmatičkog kralja, navodno je, kako piše opat Jovan Viktrinški, nesrećna austrijska princeza Jelisaveta, pala u takvo očajanje da je umrla od tuge oktobra 1336. godine. Nesuđena srpska kraljica sahranjena je u kartuzijanskom samostanu Majerbah kod Beča koji je podigao njen otac Fridrih Lepi u kome su sahranjeni i on i njegova supruga.

Belešku o uzroku smrti ove nemačke princeze „ostavio je katolički sveštenik“. Razumljivo je, onda, „što se navodi ovako dirljiv primer, kad jedno mlado biće, koje tek ulazi u život, više voli da umre, nego da ‘izgubi dušu’ i živi uz muža ‘otpadnika’ od vere“, kaže Miodrag Al. Purković dodajući da je mlada Jelisaveta „svakako venula od tuberkoloze“.

MLADI CAR UROŠ: Kasnije Nejaki

Sve je došlo na svoje mesto kada je 1337. godine, kraljica Jelena rodila sina naslednika srpskog prestola – Uroša.

CARICA JELENA – OD IZUZETNE VLADARKE DO MONAHINJE

Svoju suprugu Jelenu Dušan je veoma uvažavao i cenio njeno mišljenje. U poveljama koje je izdavao raznim manastirima Dušan i kao kralj i kao car navodi da se sa Jelenom dogovara oko darivanja manastira. U tim poveljama Jelena se pominje kao „blagočastiva i hristoljubiva i previsoka kraljica“, „hristoljubiva i blagočastiva carica“, „blagoljubna carica avgustina“, „hristoljubiva obručnica“, „bogom darovana previsoka i hristoljubiva carica avgusta kira Elena“, „bogodarovana carica gospođa Jelena“…

Ugled i uticaj Jelene na srpskom dvoru uočio je i Nićifor Grigora koji kaže da ko god traži pomoć kod Srba, mora, da pridobije za svoje namere vladara i njegovu ženu.

Čini se da se značaj, mudrost i uticaj Jelene, gospodarice Srbije, najbolje video prilikom susreta sa Jovanom Kantakuzinom, tad vizantijskim prebegom – kada se odlučivalo šta treba činiti u datoj situaciji. 

Izuzetno svedočenje o tom događaju i o ulozi prve srpske carice ostavio je upravo car Jovan Kantakuzin koji je o Jeleni pisao kada ona nije bio na vlasti.

JOVAN KANTAKUZIN: Na predsedavanju sinodom 1351. godine

Kantakuzin je u svojim memoarima ostavio veoma pohvalno svedočenje o srpskoj kraljici Jeleni. Na skupu na kome se je odlučivalo da li da se prihvati, i pod kojim uslovima njegova ponuda o zajedničkoj borbi protiv Vizantije – kraljica Jelena je prva uzela reč na tom na užem savetu srpskog kralja Dušana u kome su bili okupljeni najistaknutiji srpski velikaši i, po mišljenju Kantakuzina, održala izuzetan govor koje bitno uticao na potonju odluku Dušana i njegovih velikaša. Jelena je, veli ovaj slavni car-pisac, „pogađala misli supruga“ koje su ga morile..

Kantakuzinovi memoari svedoči o jednoj izuzetnoj vladarki koja je uzimala učešće u najsudbonosnijm trenucima po državu, procenjujući briljantno političke odnosne i snage, predlažući rešenja koja su prihvatili i kralj Dušan kao i njegova veoma uticajna vlastela na čelu sa velmožom Jovanom Oliverom.

Prvi put u srpskoj istoriji izlazi jedna žena ovako javno na scenu i ravnopravno sa muškarcima ulazi u otvorenu diskusiju o političkim pitanjima. 

Jovan Kantakuzin

Jovan Kantakuzin je Jeleninom govoru na srpskom državnom savetu posvetio izuzetnu pažnju: „’Da je sada na nama da caru Romeja, koji je nama došao, učinimo ili dobro ili suprotno, to svakako neće niko osporiti. Potrebno je razmotriti koje od ovog dvoga treba izabrati, pa da učinimo ono što je razumno i korisno po nas. Ako odlučimo da zlo učinimo, onda ćemo ga ili ubiti ili otpremiti kući praznih ruku, što se kaže, ne smatrajući ga dostojnim nikakve pažnje ili pomoći. 

Što se tiče ubijanja, ne znam da li je neko u tolikoj meri postao svirep i nečovečan, da bi on to sam odabrao ili drugima savetovao. Jer, spremnost za takvo delo Bogu je najmrskija, a kod svih ljudi uzima se kao jasan dokaz zloće ili krajnjeg nepoštenja… 

Njemu, koji je sada nama došao zbog preokreta sreće, uskratiti svaku pomoć i, uz to, čak mu i zlo naneti, bilo bi ne samo surovo i nečovečno, nego bi smo tako, s pravom, bili okrivljeni za bezboštvo… A vratiti ga kući neobavljenog posla, to bi za čoveka zdrave pameti značilo besmislicu. Jer, pre svega, mi bi smo u očima onih koji pametno rasuđuju c pravom bili optuženi zbog neshvatanja onog što je dobro i nedostatka časnosti, budući da smo onoga, koga su svi vladari želeli i za čije su se prijateljstvo otimali, u svojoj sredini imali i, nalazeći se u mogućnosti da njegovo prijateljstvo steknemo pre nego ostali, njega, kao takvog iz ruku ispustili zbog prostakluka. Zatim, ako se desi da dođe na presto Romeja, on će se, pamteći da od nas nije dobio nikakvu pomoć, nego je, što se nas tiče, čak i neprijateljima prepušten (jer sada ga vratiti kući upravo to znači), on će se nama c pravom svetiti i našoj zemlji zlo naneti, nalazeći mnoštvo izgovora i na sadašnje izdajstvo se pozivajući. 

Sa ovih razloga, mislim, ni njegovo otpuštanje praznih ruku ne bi nam bilo od koristi. Preostaje dakle da mu pružimo pomoć, bilo uz ustupanje gradova koje tražimo, bilo bez naknade i časti radi. 

JOVAN OLIVER: Na čelu vlastele u borbi protiv Vizantije

Da nam ustupi gradove, meni lično bilo bi najdraže i najpoželjnije. 

Međutim, on je, kao što vidimo, toliko daleko od toga da se zbog sadašnje nesreće usplahiri te kukavički i ropski drži, da bi, kao što reče, bio spreman da i za jedan beznačajan grad položi život svoj i svoje dece i svih svojih pristalica. Pošto tako dakle stoje stvari i pošto je on javno iskazao što dolikuje slobodnom čoveku i priliči jednom caru, onda se meni čini da je bolje, a to i vama savetujem, da učinimo onako kako on smatra da treba i da mu, odbacivši svako sitničarenje i niskost, svom snagom pomognemo da bi se domogao vlasti nad Romejima, ubeđeni da će slava, koju budemo kod svih ljudi stekli, biti nama veoma korisna budući da smo stekli kao prijatelja i saveznika takvog čoveka koga mnogi žele a malobrojni ga imaju, i kojega su, c druge strane, upravo oni koji su ga imali, ne znajući i najgore i najnekorisnije za sebe odabirajući, od sebe dragovoljno bili odgurnuli. A od njega da tražimo jedino to da zakletvom potvrdi da će nam za života biti saveznik i prijatelj i da od gradova koje sada držimo i koje smo bilo sami bilo očevi naši od države Romeja preoteli, nijedan ne traži, kada dođe na vlast, niti da rat pokrene protiv nas, pokušavajući da ih preotme…’. 

To je otprilike predložila na skupu Kraljeva supruga Jelena

CAR DUŠAN: Prikaz sa manastira Lesnovo u Makedoniji

Α kada je suprug, posle njenog govora, predlog izneo pred velikaše i zapitao da li neko ima štogod bolje da pridoda rečenom, onda Oliver, onaj koji je… od ostalih velmoža bio najmoćniji i veoma prijateljski raspoložen prema caru, reče: ’Da je tvoja supruga Kraljica predložila nešto isprazno i po slavu države Srba  neprikladno, onda bi poneko mogao da doda ono što nedostaje. Međutim, ona je sada iznela toliko razuman i trezven predlog, da naizgled ni najpametniji ni najdobronamerniji ne bi bio u stanju da nam savetuje nešto bolje i korisnije. Sa toga razloga, i sam u isto ubeđen, tebi predlažem da se ovim uopšte ne baviš, nego, uzimajući u obzir da je carev dolazak nama prilika za slavu, da svesrdno pomogneš’.

To otprilike, sasvim ukratko reče Oliver. Od svih ostalih niko ništa nije dodao rečenom, nego to kao dobar predlog usvojiše. I Kralj sa svoje strane supruzi izrazi veliku zahvalnost, što je na ubedljiv način dala savet koji je dostojan njega samog kao vrhovnog vladara i koji će mu doneti veliku slavu te stoga njen predlog i sam prihvati“.

Elem, sporazum je postignut tako da su i Dušan i Jovan, sada već kao saveznici, mogli da zadrže gradove koje eventualno osvoje u borbama protiv Carigrada koje su predstojale. 

Iako se carica Jelena samo godinu dana posle smrti muža, cara Dušana, već pominje kao monahinja Jelisaveta, to joj nije smetalo da u Serskoj oblasti vlada gotovo punu deceniju, što sa sinom Urošem, što samostalno. Imala je podršku crkve, ali i vlastele. Serska oblast će među državnim tvorevinama posle raspada Dušanovog carstva zauzeti posebno mesto, stupivši prva u borbu protiv Turaka. Vlast carice Jelene u toj oblasti trajala je do pred kraj 1365. godine kada je Uglješa Mrnjavčević s njenim pristankom preuzeo vlast u Seru.

VLADAVINA VLAŠKE PRINCEZE ANKE I CARA UROŠA

Druga srpska carica je bila Anka vlaška princeza kćerka vlaškog kneza Aleksandra Basarabe (1352-1364).

CAR UROŠ: Njegova supruga Anka se zamonašila i uzela ime Jelena

Dušan je Nikolu Buću, svoga protovestijara, poslao u Francusku na dvor Šarla od Valoa (1350-1364) „da zaprosi kćer toga kralja za ženu svome sinu Urošu“. Međutim, do ovog braka nije došlo pa je Dušan Uroša potom oženio sa pomenutom Ankom (ili Ančom) vlaškom princezom. O Anki je ostalo vrlo malo tragova u istorijskim izvorima. Svakako je delila sudbinu svog supruga koji je više bio posmatrač, nego učesnik u burnim zbivanjima koja su pratila njegovu vladavinu. Po svemu sudeći, zamonašila se pred kraj života, uzevši monaško ime Jelena.

(Nastaviće se)

Piše: Luka Mičeta

Feljton koji čitate je samo delić knjige “Odjek prošlosti” autora Luke Mičete koju možete naručiti preko ovog linka:  https://www.laguna.rs/a949_autor_luka_miceta_laguna.html

YOU MAY LIKE