Sinoć je u Čikagu, pred krcatom salom Kulturno-sportskog centra „Nikola Tesla“, održana premijera predstave „Dupljaci“ Dragiše Kašikovića, a u režiji Igora Obradovića i Miodraga Jakšića. Bila je ovo ujedno i prva predstava nedavno formiranog Srpskog pozorišta Čikago, a gledaoci su ekipu predstave sa scene ispratili ovacijama, što je bila adekvatna nagrada za ono što su pokazali.
A pokazali su mnogo. Pre svega, uspeli su da tekst napisan pre tačno 50 godina, crnu komediju našeg, srpskog, balkanskog mentaliteta, umetničkom vizijom i energijom preslikaju u današnji dan, te ga tako učine razumljivim i zanimljivim i savremenoj publici.
„DUPLJACI“ NEKAD I SAD
To im je olakšala činjenica da su „Dupljaci“ u velikoj meri vanvremenski tekst, zahvaljujući prilično poražavajućoj činjenici da se neke crte našeg kolektivnog karaktera nisu mnogo izmenile od 1970-tih do danas. Zavist, zloba, koristoljublje, sve ono što se može opisati onom čuvenom „da komšiji crkne krava“, ili još bolje onom drugom – „ko će kome nego svoj svome“, i dalje su, na žalost, odlike kojima možemo da se „podičimo“.

Suočeni sa tom činjenicom, režiseri Obradović i Jakšić su parodijom delimično ublažili taj dojam, ostavljajući posetioce u nedoumici da li poslednju scenu da isprate grohotom smeha ili kišom suza. To je ujedno i dokaz da su Kašikovićevo delo od četiri čina uspeli da prenesu na „daske koji život znače“ u svoj njegovoj snazi i kompleksnosti.

I nisu samo u tome uspeli. Ova premijera, predstojeće reprize i najavljena gostovanja po celoj Americi, biće u velikoj meri satisfakcija i rehabilitacija lika i dela velikog srpskog novinara i erudite Dragiše Kašikovića, koji je mučki ubijen upravo u Čikagu 1977.godine, a koji je „Dupljacima“, vođen sopstvenim iskustvima iz imigrantsklih dana, uspeo vrlo vešto da skicira nijanse i dalje problematičnog odnosa među srpskom dijasporom i maticom.
O tome je kroz svoj šlagvort ovoj premijeri govorio i jedan od autora predstave, Miodrag Jakšić, na čiju je ideju pre godinu dana i začet ovaj projekat. Jakšić, koji je pre trideset godina po prvi put postavio ovo delo na jednoj beogradskoj sceni, istakao je značaj i doprinos Dragiše Kašikovića kao novinara slobodne misli i urednika lista „Sloboda“, koji je životom platio svoj angažman na ujedinjenju srpske zajednice preko okeana.
Pre njega publici se obratio domaćin, sveštenik Nemanja Tešić, paroh crkve Sveog Nikole, na čijem imanju je zaživelo novo srpsko pozorište u Americi. On je izrazio nadu da je ovo premijera samo početak velikih kulturnih dostignuća u Kulturno-sportskom centru „Nikola Tesla“.
NOVINARSKI OMAŽ KAŠIKOVIĆU
Značajno je napomenuti da su u predstavi glume svi viđeniji novinari srpskog porekla iz Čikaga, tako da je ova premijera ujedno bila i svojevrstan omaž njihovom stradalnom kolegi Kašikoviću.

NIJE ZABORAVLJEN: Dragiša Kašiković
Sve gore rečeno dobija još više na važnosti i značaju kada se zna da je, izuzev nosioca glavne uloge Igora Obradovića, ostatak ansambla „Dupljaka“ bio sastavljen od apsolutnih amatera, kojima je ovo sinoć bio prvi izlazak na scenu.
Ali su se svi odreda na toj sceni su se snašli kao prekaljeni, dugogodišnji glumci.
Počev od jedine dame među njima, Tamare Vesne, koja je uspešno prenela lik emotivne majke Ozrenke iz bosanske nedođije podno Majevice, preko njenog supruga Saše Lukića, koji u predstavi ima dve uloge, ali se podjednako uspešno snašao i kao kibicer iz čikaške kafane i kao poštar iz bosanske provincije.

U sličnoj situaciji su se bili i Antonije Kovačević, Nenad Mladenović i Milan Krkuš, koji su se u ciglo nekoliko sekundi, između dva čina, presvukli u nove kostime, ali i karaktere koji misle drugačije i govore drugačijim akcentom.
Mihajlo Jakšić je ulogom Đuke, sojke namiguše iz bosanskih planina sa flomasterom nacrtanim brkovima, kao i malom rolom ex-fašiste iz čiukaške krčme, pokazao tek delić talenta i svakako pokupio najviše smeha i reakcija publike.

GLUMA KAO EDUKACIJA
Otac i sin, Aleksandar i Filip Žigić, našli su se pred izazovom da glume na jeziku i mentalitetu koga ne poznaju, ali je naporan rad dao rezultate. Pogotovo se to odnosi na mlađeg Žigića, koji je u procesu nastanka predstave značajno popravio svoj srpski jezik. Pa nek posle kažu da gluma nije višestruko blagotvorna, u ovom slučaju kao obrazovni proces…

Dve svakako najnezahvalnije role imala su dvojica udbaša, Stiv Spremo i Aleksandar Kovačević, kojima je na kraju pripala nezahvalna dužnost da po kratkom postupku presude glavnom junaku.
A kad smo već kod glavnog junaka…Šta reći o Igoru Obradoviću, koji je ulogom Srđe, glavnog i jedinog lika koji povezuje sva četiri čina, uspeo da glumačkom magijom poveže celu predstavu u jednu čvrstu celinu. Od Majevice, preko Pariza i Čikaga, Aljaske koja njemu bolje zvuči kao Pljaska, pa opet Čikaga i na kraju rodnog Oštrog Zuba podno Mejevice, Obradović je iskusno i virtuozno proveo svoje „Dupljake“ do velikog finala, u kome tragično završava.

Ujedno je ovom ulogom, skupa sa minulim stažom i brojnim predstavama u drugim lokalnim srpskim pozorišima, zakucao sebe na mestu najprominentnijeg srpskog glumca u Americi.
Valja napomenuti da su Biljana Glogovac i Igor Obradović napravili odličan posao kkao scenografi, Milan Krkuš je bio zadužen za svetlo i ton koji sju bili savršeni, a na nivou su bili i Stiv Spremo i Aleksandra Radević, zaduženi za prevod i adaptaciju.
Iz Srpskog Dramskog pozorišta, čiji je Obradović jedan od osnivača i upravnik, poručuju da tek slede iznenađenja u vidu novih predstava i premijera, koliko već na proleće.
U izjavama posle premijere, iz ove nove kulturne institucije srpske zajednice u američkoj dijaspori stigla je zahvalnost ocu Nemanji Tešiću i parohijanima crkve Svetog Nikole u Lyonsu koji su im, kako kažu, pružili utočište i priliku, kao i sponzorima koji su podržali ovaj projekat.
Ostaje nam da, posle danima unapred rasprodate premijere, uživamo u reprizama „Dupljaka“ (o kojima će javnost naknodno biti obaveštena) i čekamo nove projekte Srpskog dramskog pozorišta. Ako se po jutru dan poznaje, ovaj umetnički u čikaškom predgrađu će biti sunčan i dugo će potrajati.






























Tekst: Serbian Times Foto: 27 Photography / Žena USA



