Navodnici u naslovu su ovaj put postavljeni sa jasnom namjerom. Da se razumijemo, znamo mi čemu služe stadioni i tribine, još od grčko-rimskog svijeta, da to nisu akademije, pa ni gimnazije, znamo da ih ne vode najpametniji, nego najgrlatiji, i to u boljem slučaju, uostalom, tako je bilo i u naše vrijeme. Vrijeme starih „zvezdaša”.

Sve mi danas znamo, i rodno mjesto i ulogu, i zašto su predsjednici bili Krcun i Bugarčić, znamo da se stvar konačno uobličila i zakotrljala polovinom 60-ih, u vremenu u kom su po srpskim kafanima oficirima Udbe počeli svirati „Marš na Drinu”. Mnogo toga znamo i još više razumijemo, i nemamo iluzija. Čak ni oko direktne nasljedne linije između nas i ovih današnjih „navijača”. Ali, zbog nekih novijih događaja, prisiljeni smo tu vezu ispitati i objasniti. 

Vlak sa voznim redom

Kad spominjem stare zvezdaše, mislim na one koji pamte kraj 60-ih i iduće dvije decenije, po prilici od Miljana Miljanića i njegovih „beba”, od formacije Dujković-Đorić-Jevtić…, do finala u Bariju. A ako je ikada i igdje jedna ekipa i jedna utakmica simbolizirala finale jednog historijskog perioda, onda je to bila ta utakmica u gradu u kojem počivaju mošti Svetog Nikole.

Za nas iz Hrvatske, iz krajeva udaljenijih od Beograda, utakmice Zvezde, naročito one značajnije, praktično su značile jednu noć putovanja vlakom (vlak „Učka” vozio je na relaciji Rijeka-Beograd, onaj iz Splita putovao je još duže), potom burek na željezničkoj stanici, šetnju gradom, neko po kafanama, neko po knjižarama, pješačenje do stadiona, i onda još jednu noć u vlaku za povratak kući.

Radili smo to sa srcem, jedino smo po tome tada znali za varošicu zvanu Knin, u školu smo nosili crveno-bijele šalove koje su nam majke isplele, svakako i zato da dobacimo izazov okruženju. Mi smo tada bili crveni, oko nas se sve plavilo. Izazov je bio oštar, a formalno legalan.

Zvezda je za nas bila simbol nama bitne pozicije: Srbi u Jugoslaviji. Simbolizirala je priželjkivanu dominaciju, predstavljala simbolički nadomjestak za njeno realno odsustvo, mladima je bila stožer identiteta. Ona je ne samo uključivala, nego pretpostavljala korištenje svih igračkih potencijala zajedničke države. Države koja je u tom sportu najdalje i stigla u toj kombinaciji najboljih Srba i njima pridruženih izabranih Hrvata, Muslimana, Elsnera, Pančeva i ostalih Savićevića.

SVE NACIJE BIVŠE JUGOSLAVIJE NA OKUPU: Šampionski tim Crvene zvezde 1991.godine

Da li je cijela ta priča bila sasvim poštena i zdravo utemeljena? Nisam više tako siguran, ali apsolutno odbijam teoretičare koji na nas svaljuju svu krivicu za ono što je uslijedilo. Mi na ovim stranama bolje znamo kako je sve teklo.

I kad nam je bilo stalo do našeg naciona prije svega, Zvezda je za nas predstavljala klub Toplaka, Stipića, Lovrića, Mrkušića, Zebeca, Rudinskog, Takača, Čopa, Krmpotića, Jurića, Jurišića, Čakalića, Bračuna, Ivkovića, Prosinečkog. Klub Musemića, Šabanadžovića, Sušića, Bolića, vjerovatno se nisam sjetio svih, Crnogorce ne izdvajam, nerado to činim i sa Makedoncima. 

Kad se samo sjetim Milivoja Bračuna! Malo je koji igrač u tako kratkom vremenu tako pošteno obavio svoj posao za Zvezdu.

Bio je samo jedan iz ešalona dinamovaca koji su prešli u naše redove i značajno doprinijeli stvaranju ekipe koja se popela na evropski vrh. Danas da navrati u Beograd, bez obzira na različite prigodne izjave davane prethodnih godina, trebalo bi mu napraviti špalir do „Ljutice Bogdana” i ispratiti ga sa počastima.

I ne samo njega. To bi bila Zvezda dostojna svoje prošlosti i svoje uloge. To bi bila Zvezda koju bi i iz Zagreba mogli gledati nekadašnjim očima, bez obzira na sve što se dogodilo, jedni sa ljubavlju, drugi sa zavišću.

Ali odavno stvarnost ne ide tim putem. Potucajući se bespućima historijskog realiteta, stigli smo do današnje situacije, da od sramote ni u crnu zemlju ne možemo gledati. 

Djeca našeg poraza

Za primjer uzimamo samo dva događaja, a bilo ih je više: vrijeđanje mladih sportaša iz Novog Pazara i nedavni incident vaterpolo „navijača”, njihov napad na novog trenera, Crnogorca, Hrvata, Milovog čovjeka, a Bog zna nema li nesretnik još koji „grijeh”. Pritom ozbiljno sumnjamo da se tu radi o specifično rukometnim i vaterpolo navijačima, vjerovatno je to „nacionalni odred” za opšte namjene.

Naravno, razumijemo mi što se dogodilo, ali sramota ostaje sramota. Nestao je društveni i politički okvir našeg „zvezdaštva”. I nije ga uništio samo Arkan, tu teoriju guraju oni koji su za takav ishod mnogo zaslužniji od njega. Svi oni koji su željeli uništiti svijet koji je i nama nešto pružao.

Naši današnji „nasljednici” djeca su našeg poraza, oni su taj ishod interiorizirali, oni ga žive i vraćaju ga u privatni i javni život na najružniji način, uništavajući pri tom ono u što se kunu.

Žao nam je te djece, izuzimajući pokvarenjake među njima, a nama odavde je teško procijeniti koliko je danas jednih, a koliko drugih. Oni su sinovi današnje Srbije, među njima gotovo sigurno ima djece izbjeglih prečana do koje nije lako doprijeti razumnim argumentima. Od svega što ne znaju, najbolnije je to što ne znaju da nismo ni najgori ni najslabiji, a oni se baš u takve guraju.

Ako na kraju moramo izlučiti historijski politički gen koji uzrokuje takav odnos, njegovo je ime: Nedićevština. Iako sâm general, po svjedočenju Adama Pribićevića, zaslužuje makar djelomičnu rehabilitaciju – ako ni zbog čega drugog, a ono zbog svega što su činili ljudi poput Tome Maksimovića – na žalost, psihologija poraza, osjećaj da su Srbiju nezasluženo izdali svi oko nje, da su Srbi sami na svijetu, da se moraju osloniti na svoje domaćine, da je na Zapadu jedno zlo, a na Istoku drugo, da jedino njemačka okupacija nudi pouzdan okvir preživljavanja, sve su to elementi koji u našoj političkoj kulturi nose njegovo ime.

Tako se i naši nesretni „zvezdaši” javljaju odlučni da iz naših redova protjeraju „šiptare, hrvate i balije”. A mediji svih tih „odbačenih” sa zadovoljstvom izvještavaju o toj sramoti. 

Jedino čemu se još nadamo, to je jasno i javno izraženo mišljenje Dragana Džajića, Moke Slavnića, Duleta Savića, Cvijetina Blagojevića, Rajka Janjanina i drugova o ovim stvarima. Nije ih valjda toliko poklopila vladajuća atmosfera da ne razumiju kako se ovaj tužni i jadni povod tiče svih nas. 

Piše: ČEDOMIR VIŠNJIĆ za RTS.rs (Autor je pisac knjige “Vreme sporta i razonode: Titina Hrvatska i njeni Srbi 1951- 1971″ i glavni urednik Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta” iz Zagreba)