Dokumentaciono informativni centar Veritas oglasio se povodom 30 godina od stradanja Srba u takozvanom “Medačkom džepu”, a njihovo saopštenje prenosimo u celosti:
Devetog septembra 1993. godine Hrvatska vojska je iznenada izvršila agresiju na srpska
podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, smještena južno i jugoistočno od Gospića u tzv.
“Medačkom džepu”, koja su se do tada osamnaest meseci nalazila pod zaštitom UN-a.
Hrvatska vojska je u nastupanju pljačkala, palila, rušila kuće, trovala bunare, ubijala i
masakrirala civile, vojnike i milicionere. Ono što nisu uspjeli u nastupanju, pobili su i uništili
u povlačenju, koje je, uz posredovanje UNPROFOR-a, potrajalo do 17. septembra iste godine.
Tragedija “Medačkog džepa” odvijala se pred očima UNPROFOR-a, koji ovaj put nije bio
samo pasivni posmatrač, već je uzeo i aktivnog učešća u pokušaju da preuzme kontrolu nad
ovim područjem i spriječi ubijanje preostalih ljudi i uništavanje njihove imovine, što im je i
uspjelo nakon trodnevnih borbi sa hrvatskom vojskom i policijom.
U ovoj akciji stradalo je 88 Srba: 46 vojnika, 6 milicionera i 36 civila. Među žrtvama je
bilo 17 žena a među civilima 26 starijih od 60 godina. Hrvatska je po završenoj akciji predala
srpskoj strani 52 tijela; pripadnici UNPROFOR-a su, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo
područje, izvukli još 18 tijela; dva tijela su izvukli pripadnici SVK; jedno tijelo je pronađeno u
aprilu 1994. godine. U maju 2000. godine istražioci Haškog tribunala pronalaze još 11 leševa
skrivenih u jednoj septičkoj jami u Gospiću. Od ukupno 84 pronađena posmrtna ostatka, još
je sedam ostalo neidentifikovano. Na listi nestalih vodi se još 11 lica, među njima 7 civila
prosječne starosti 71 godinu, od kojih su 4 žene.
U ovoj akciji ranjenika uopšte nije bilo. Upravo ta činjenica i rezultati pregleda tijela na
srpskoj strani (razbijene lobanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine,
odsječeni dijelovi tijela, živi bacani u vatru) upućuju na zaključak da se radilo o sistematskom
ubijanju zarobljenih i ranjenih. Sva tri sela su opljačkana a zatim sravnjena sa zemljom po
sistemu „spržene zemlje“. Komadant UNPROFORA, general Žan Kot, 19. septembra 1993,
poslije kompletnog obilaska pomenutih sela, izjavljuje: “Nisam našao znakova života, ni ljudi,
ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i
namjerno”.
Za zločine počinjene u ovoj akciji Tužilaštvo Haškog tribunala optužilo je trojicu
hrvatskih generala: Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv
Petra Stipetića obustavljena pošto je, po riječima Glavne tužiteljice, uspio dokazati “paralelnu
liniju komandovanja”. Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu
spasila ga je smrt u aprilu 2003. godine.
Predmet Ademi/Norac Haški tribunal je, u septembru 2005, prebacio u nadležnost
hrvatskog pravosuđa. Domaća optužnica ih je teretila za ubistvo 28 civila i 5 vojnika, te za
uništavanje 300 različitih objekata, kompletno ubijanje stoke i trovanje bunara. Županijski
sud u Zagrebu, u maju 2008, optuženog Ademija, vršioca dužnosti komadanta Zbornog
područja Gospić, oslobađa svih optužbi, a optuženog Norca, komadanta operacije „Džep ‘93“,
proglašava krivim za nesprečavanje, a time i za podržavanje i ohrabrivanje ubistava 4 civila i
pljačkanje imovine te ubijanje i mučenje po jednog ratnog zarobljenika, i osuđuje ga na
jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, koju mu je Vrhovni sud smanjio na šest godina.
Počev od 2012, hrvatsko pravosuđe je optužilo još trojicu pripadnika HV-a: Josipa
Krmpotića, komandira izviđačke čete 9. gardijske brigade HV-a, zbog dopuštenja
podređenima da ubiju četvoricu neidentifikovanih zarobljenih vojnika RSK i naredbe da se
pale i ruše kuće lokalnog srpskog stanovništva, te Velibora Šolaju i Josipa Mršića, pripadnike
iste jedinice, zbog ubistva starije neidentifikovane ženske osobe.
U međuvremenu su sva trojica i osuđeni pred Županijskim sudom u Zagrebu: Josip
Krmpotić (osuđen samo za naređivanje paljenja i rušenja srpskih kuća) na tri godine, Velibor
Šolaja na pet godina i Josip Mršić na tri godine zatvora, svi pravosnažno.
Iako je u pomenutim sudskim postupcima nesporno utvrđeno da su u zapaljenim
kućama izgorjele i četiri žene, za njihovo paljenje niko nije odgovarao.
U aprilu 1991. godine u Divoselu je živjelo 344, u Počitelju 307, a u Čitluku 129 žitelja,
skoro svi srpske nacionalnosti. U septembru 2024. u Divoselu ne živi niko, u Počitelju dvije
starice, a u Čitluku četiri porodice sa ukupno deset članova.
PROČITAJTE VIŠE:
Izvor: Veritas
Foto: Glas Srpske
