Chicago, IL
43°
Partly Cloudy
6:36 am7:13 pm CDT
Feels like: 37°F
Wind: 7mph NE
Humidity: 62%
Pressure: 30.11"Hg
UV index: 1
10 am11 am12 pm1 pm2 pm
43°F
45°F
45°F
45°F
45°F
SatSunMonTueWed
57°F / 39°F
46°F / 41°F
46°F / 41°F
43°F / 36°F
41°F / 34°F

Published 2 years ago

By Antonije Kovačević

BRANKO TERZIĆ, SRPSKI ČOVEK U VAŠINGTONU: CIA znala da se sprema rat u SFRJ, ali Buša to nije zanimalo. A onda je došao Klinton, lobista naših neprijatelja…

Branko Terzić je jedan od Srba emigranata koji je ostvario “američki san” u pravom smislu te reči. Rođen u izbegličkom kampu u Nemačkoj posle Drugog svetskog rata maštao je sa porodicom o krovu nad glavom, a doživeo da postane jedan od najbližih saradnika američkog predsednika.

Brankov životni put može poslužiti kao primer svakom mladom Srbinu koji danas raste daleko od otadžbine. U prvom delu njegove ispovesti govorili smo o teškim posleratnim danima, kada se sa porodicom otisnuo u nepoznato, tražeći bolji svet od komunističke Jugoslavije u kojoj njegov otac nije želeo da odgaja tadašnjeg sina jedinca.

Dalje priča prati talentovanog mladog studenta nuklearnog inžinjerstva, koji se još na fakultetu politički aktivira u Republikanskoj stranci, da bi 1970-tih imao prilike da radi u kampanji američkog predsednika Džeralda Forda, a zatim postane i prvi srpski emigrant koga je jedan američki predsednik (Džordž Buš stariji) nominovao, a Senat izabrao za komesara Savezne regulatorne komisije za energetiku (Commissioner of the Federal Energy Regulatory Commission ili FERC) 1990. godine.

Bili ste aktivni u politici 1990-tih, u vreme građanskih ratova u bivšoj Jugoslaviji…Kako je taj sukob izgledao tada iz američke perspektive?

Raspad Jugoslavije je bio najavljen od strane CIA-e u javno objavljenom izveštaju 1990. godine. Ali i uprkos tome, Jugoslavija nije bila dovoljno prisutna u američkim političkim krugovima. Raspad Jugoslavije se vremenski poklopio sa raspadom Sovetskog Saveza i stvaranjem novonastalih nezavisnih republika od onih zemalja koje smo mi na zapadu zvali zemljama „Gvozdene zavese“. Politička elita u Americi je pozdravila pad komunizma u istočnoj i centralnoj Evropi i uspostavljanje kapitalističkih ekonomija. Kongres je odobrio značajnu pomoć u vidu programa sprovedenih od strane US AID-a, agencije za međunarodni razvoj (US Agency for International Development). Jugoslavija nije bila mnogo bitna Vašingtonu jer je pad Varšavskog pakta značio da uloga Jugoslavije kao tampon zone između NATO-a i potpisnica Varšavskog pakta nije više bila potreebna. Tokom Hladnog rata, Jugoslavija je bila važna za SAD kao jedina komunistička zemlja koja je graničila sa potpisnicama Varšavskog ugovora Bugarskom i Rumunijom, kao i sa lukama na Jadranskom moru koje su imale pristup Mediteranu.

Kako je i zašto je Srbija tih godina postala crna ovca u očima američke javnosti? I koliko je to imalo veze sa nama, a koliko sa američkim interesima?

Glavni problem Jugoslavije, ili ti Srbije, je bio taj što – dok su bivše članice Varšavskog pakta ukinule komunizam posle 1990-ih godina – Srbije to nije uradila. Bivše članice satelitskih zemalja, potpisnica Varšavkog ugovora, poput Poljske, Rumunije, Bugarske, Mađarske, Češke, Slovačke i baltičkih zemalja su sve poistovećivale komunizam sa ruskom okupacijom. Istog trenutka kada su se Rusi povukli, ove zemlje su ukinule komunistički režim. U očima SAD-a i NATO-a, Srbija je nastavila da bira komunističke vođe poput Slobodana Miloševića i njegovih sledbenika. Činilo se da su Srbi odlučili da se drže komunizma dok se smatralo da su druge bivše komunističke države i bivše jugoslovenske republike prihvatale demokratiju.

S tim u vezi, da li je Srbija izgubila rat za američku javnost zahvaljujući jakom lobiranju Hrvata, Bošnjaka i Albanaca ili smo se prosto našli na nečijem putu? Ili su možda Miloševića i Srbe smatrali ruskim saveznicima…?

-U ranim devedesetima, Srbija nije bila usko povezivana sa Rusijom. Reputacija Srbije je prvo bila oštećena njenim nastavkom Miloševićevog komunističkog režima onda kada je komunizam već uveliko bio napušten od strane komšijskih zemalja. Kao drugo, Miloševićev režim je potpuno pogrešno razumeo tadašnju političku scenu u Americi, način delovanja Kongresa i važnost stvaranja veza sa i u Beloj Kući, i uticaj koji su „tink tenkovi“ u Vašingtonu i Njujorku imali na medije kao i na sam Kongres.

BLISKI ODNOSI SA BIVŠIM PREDSEDNIKOM: Branko Terzić sa suprugom u gostima kod Bušovih

Odgovor Miloševićevog režima na kombinaciju lobista i agencija za odnose sa javnošću koji su radili za interese Albanaca sa Kosova, Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini je bila zaglušujuća tišina. Bilo je očigledno da je biranje Miloševićevog režima poslalo nimalo popularnu poruku Zapadu da „nas ne zanima šta radi ostatak Evrope – mi ostajemo komunisti.“

Međutim, Srbija je imala mnogo bolju priču koju, nažalost, nikad nije iznela i prezentovala. A to je bila priča Srbije kao američkog saveznika u Prvom svetskom ratu, dok su Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile na strani sila Osovine. Potom je Kraljevina Jugoslavija predvođena srpskim kraljem bila saveznik SAD-a u Drugom svetskom ratu, dok je hrvatska ustaška država objavila rat SAD-u, a muslimani u Bosni i Kosovu su formirali dve SS divizije u Hitlerovoj nacističkoj vojsci.

Imao sam priliku da sve ovo pomenem jednom Miloševićevom čoveku koji je 1992. godine posetio moju federalnu kancelariju. Njegov neverovatni odgovor je bio: „Oni to sve znaju. Ja sam im to lično kazao!“ To je bio jedan službenik iz UN kancelarije u Njujorku koji je očigledno bio i arogantan i neupućen u politiku Vašingtona. Pokušao je da me ubedi da je imao lične veze za američkim diplomatama i članovima političke elite, što je isto rekao i za Slobodana Miloševića, ističući da su Amerikanci bili u potpunosti informisani u vezi Balkana i Jugoslavije. A znamo da to nije bio slučaj. Meni je to bila jedna neverovatna i neuka izjava jer sam ja savršeno dobro znao da, od 100 senatora i 435 članova Kongresa u 1992.oj godini, samo je nekolicina njih znala razliku između Srbije, Sibira, i Sirije. Oni takođe zasigurno nisu znali ništa o ulozi Srbije kao američkog saveznika u Prvom i Drugom svetskom ratu – i nije bilo nikoga iz Srbije ko bi našao svrsishodno da ih na to podseti.

Pretpostavljam da ste u to vreme imali prilike da o situaciji na Balkanu razgovarate sa ljudima iz Bele kuće, Stejt departmenta, Pentagona…Šta su vam govorili?

-Od 1990. to 1993. godine, američki državni sekretar je bio moj prijatelj Džejms Bejker, advokat iz Hjustona, kojeg sam upoznao godinama ranije, tokom Fordovih i Reganovih predsedničkih kampanja. Njegovo mišljenje, koje je kasnije usvojio predsednik Buš, je bilo da je raspad Jugoslavije interni evropski problem, a ne pitanje na polju kojeg bi SAD trebalo da preuzme vodeću ulogu. U novembru 1992. godine je Bil Klinton izabran za predsednika i njegova administracija je uveliko bila lobirana od strane svih sem Srbije, koja i dalje nije razumevala političku scenu u Americi.

Gospodin Miroslav Đorđević u svojoj knjizi “Decenija iluzija” kaže da je srpska dijaspora u Americi bila spremna da pomogne Srbiji, da lobira u Vašingtonu, ali da u Beogradu nisu znali šta žele, nisu imali nacionalni plan…Je li zaista bilo tako, iz Vašeg iskustva?

-To je verovatno tačno. Prije devedesetih, dijaspora u SAD-u, koja je uglavnom bila antikomunistička, je izbegavala svaki kontakt sa diplomatskim predstavnicima komunističke Jugoslavije u ambasadi i konzulatima. Ove diplomatske kancelarije su bile leglo iz kojeg su se lansirale misije da se ubiju protivnici komunističkog režima. Srpska pravoslavna crkva je bila podeljena oko toga koji parohijani su podržavali komuniste u Jugoslaviji, ali su se oba dela crkve vodila kao antikomunistička.

SRPSKI POLITIČARI NISU ZNALI ŠTA ŽELE: Terzić i Miroslav Đorđević (desno) sa kongresmenom Derwinskim

Većina Srbo-Amerikanca, po mom mišljenju, je želela da na neki način podrži Srbiju bez da pruži podršku Miloševiću. Imajući u vidu da su tada većinu dijaspore činili imigranti ili potomci imigranata iz Krajine, Miloševićevo napuštanje krajiških Srba tokom hrvatske operacije „Oluja“ je učinilo lobiranje za Miloševićev režim praktički nemogućim.

Koji je bio i koji je danas najveći problem srpske dijaspore u Americi? Da li su to političke podele, loša organizacija, šta?

-Srpsko-američka dijaspora je bila rastrojena, oslabljena i unazađena tridesetogodišnjim raskolom od 1960-ih do 1990-ih. Crkvene parohije su se podelile i, samim tim, umanjile. Sredstva su bila prikupljana za nepotrebne nove crkve i inicijative. Energija i novac su bili preusmeravani na duplikat organizacije poput kola, crkvenih horova, sportskih klubova i kulturnih društava. Tokom tih trideset godina, ujedinjena crkva je mogla da otvori više lokalnih škola, da organizuje veće bogoslovije, pa čak i da uspostavi neke nove institucije. Umesto da rastemo i da se razvijamo, potrošili smo trideset godina svađajući se međusobno. Crkva se tek ujedinila kada je Jugoslavija počela da se raspada a dijaspora nije mogla da se usaglasi ni u kojoj crkvi da se moli Bogu, a kamoli po nekim političkim pitanjima.

Sa ovim nasleđem živimo i danas. Srpsko-američke zajednice širom SAD-a se uglavnom sastoje od tri grupacije. Najmanja grupacija je ta koju čini treća generacija potomaka onih koji su emigrirali iz Krajine pre Prvog svetskog rata. Mnogi od njih ne govore srpski jezik, a mali broj učestalo odlazi u Srpsku pravoslavnu crkvu. Druga grupacija, kojoj i ja pripadam, se sastoji od dece i unuka „DP-esovca“ koji su u Ameriku došli oko Drugog svetskog rata. Treća grupacija su izbeglice koje su pristigle posle raspada bivše komunističke Jugoslavije u 1990-tim. Oni, naravno, govore srpski a odlazak u crkvu je, za neke, više motivisan društvenim i kulturološkim razlozima negoli verskim. U mnogim mestima su novopristigle srpske izbeglice oživele crkvene zajednice dok su se, na individualnom nivou, mučili da steknu svoje karijere i da uspostave finansijsku sigurnost i budućnost u novoj domovini.

PRVI SRBIN NA VAŽNOJ DRŽAVNOJ FUNKCIJI U SAD: Branko Terzić daje intervju Vesni JUgović, tadašnjoj dopisnici RTS-a

Trenutno ne postoji organizacija na državnom nivou koja može da govori u ime svih Srbo-Amerikanaca. Takođe, ne postoji lobi u Vašingtonu, kao ni Komitet protiv klevete koji bi nadgledao kako su Srbi predstavljeni u medijima. Nadam se da će novi talas mladih, obrazovanih i dvojezičnih profesionalaca – koji su sada odrasla deca izbeglica iz devedestih – da preuzme vodeću ulogu u stvaranju novih potrebnih institucija.

Član ste Krunskog saveta i predstavnik kraljevske porodice u SAD…

-Moramo prvo da se dotaknemo pozadine. Kada je Kralj Petar II umro 1970. godine, Nj.K.V. Prestolonaslednik Aleksandar je faktički postao Kralj Aleksandar II, ali je on odlučio da zadrži titulu prestolonaslednika. Kada se prestolonaslednik Aleksandar preselio u Čikago 1977. godine, zamolio me je da mu pomognem da otvori „kancelariju“ koja bi se brinula o korespondenciji sa Srbima iz dijaspore. Moj posao je bio da rukovodim tom korespondencijom, da pomognem sa pisanjem govora i da putujem sa prestolonaslednikom kao vozač i njegovo obezbeđenje.

Po savetu generala Milićevića, koji je tada već bio u poodmaklim godinama, a koji je živeo u Švajcarskoj i pomagao mi u uspostavljanju kancelarije, 1977. godine sam dobio titulu kraljevskog ađutanta umesto „ličnog sekretara“. Zapravo, ova „kancelarija“ je bila samo fizička poštanska adresa za obavljanje kraljevskih dužnosti. Nakon što se prestolonaslednik preselio u Beograd, uspostavljeno je i Kraljevsko veće. Kada sam se 1978. godine oženio Džuditom Antonić, Prestolonaslednik Aleksandar mi je bio kum. A kasnije je kumovao i krštenju moje dece, Aleksandra, Jelisavete, i Branka.

PRESTOLONASLEDNIKA ZA KUMA: Aleksandar Karađorđević kao kum na Terzićevom venčanju

Koliko je Srbija izgubila kada je prestala da bude monarhija?

-Srpski narod kroz dinastiju Karađorđevića ima krvnu vezu sa skoro svim kraljeskim kućama Evrope. Kraljica Elizabeta II, monarh koji najduže vlada na tlu Evrope, je kuma i rođaka Nj.K.V. Prestolonaslednika Aleksandra. Male zemlje imaju koristi od monarhije. Hajde da uradimo mali test…Ko je predsednik Nemačke? Italije? Austrije? A sad mi recite ko je kraljica Engleske, princ Monaka, kralj Španije?

Povratak monarhije ne bi sa sobom nosio nikakve dodatne troškove jer bi kralj zamenio predsednika, a vlast bi zadržali premijer i parlament, kao što je slučaj u monarhijama poput Ujedinjenog Kraljevstva, Španije, Belgije, Norveške, Švedske, Monaka, Holandije, i Linhenštajna.

Mislite li da će Srbija jednom ponovo postati monarhija?

Nadam se.

Aktuelna je situacija u Ukrajini posle ruske vojne intervencije…Šta mislite, da li prisustvujemo stvaranju novog svetskog poretka?

-Da, postoji nova podela na globalnom nivou sa NATO članicama i većinom zemalja Ujedinjenih Nacija na jednoj strani, a Rusijom, Kinom, i nekoliko drugih država na drugoj. Pitanje je koliko će dugo Kina podržavati Rusiju, naročito u slučaju eskalacije konflikta koji bi zahvatio NATO zemlje koje graniče sa Rusijom ili Belorusijom. Čini mi se da će Rusija na kraju da izvrši dugoročnu okupaciju cele ili većinske ukrajinske teritorije nakon prekida vatre. Ne verujem da bi američka javnost podržala diretan sukob Amerike, tj. NATO-a, sa Rusijom.

PRIZNATI AUTOR: Terzić se u svojim delima bavio posledicama svetskih kriza

Ko je po Vašem mišljenju više doprineo ovakvom stanju, Rusija sa namerom da obezbedi svoje interesne sfere, ili NATO konstantnim pomeranjem svojih granica i vojnog arsenala ka ruskim granicama? Rusija se pita: Da li bi Amerika dozvolila da oni instaliraju bojeve glave u Meksiku ili na Kubi?

-Istorija nam je pokazala da su Sedinjene Američke Države, na osnovu tada tajnog sporazuma, okončale Kubansku raketnu krizu 1962. godine povlačenjem američkih raketa iz Turske. Doktrina zvana „Monro“ priziva dominaciju SAD-a nad Južnom Amerikom slobodnu od evropskih, uključujući i ruskih, intervencija. Može da se diskutuje oko toga šta bi ili šta ne bi Amerika uradila u različitim scenarijima, ali takva diskusija je besmislena. Jedino pitanje danas je šta će Amerika, NATO, i druge demokratske države uraditi kako bi se završio rat u Ukrajini.

Cena benzina i nafte skače iz dana u dan. Šta očekujete da će se dalje dešavati?

-Cena sirove nafte će nastaviti da se povećava jer je globalno tržište uskraćeno za ruske resurse sirove nafte i prirodnog gasa. Amerika će verovatno da izvrši pritisak nad članicama OPEC-a da povećaju proizvodnju dok će i domaća proizvodnja takođe biti u porastu.

Može li ostatak sveta, naročito Evropa, nadoknaditi gubitak ruskog gasa i koliko će to uticati na globalne ekonomske tokove?

-Evropa će možda biti u stanju da zameni ruski izvor za snabdevanje gasom za sledeću godinu. Ali šta će biti posle toga je upitno. Postoje ogromne količine nafte i gasa u tlu i ispod okeana. Zapadna Evropa bi takođe mogla da proizvede dosta više nafte i gasa u budućnosti kada bi usvojila i primenila tehnologije hidrauličnog fraka koje se u Americi koriste sa dosta uspeha. Ali trebaće vremena da ova pontecijalno nova linija snabdevanja dospe do tržišta.

PRIZNATI STRUČNJAK U SVOM ESNAFU: Prilikom uručenja počasnog doktorata na Univerzitetu Viskonsin – Milvoki

Nemačka je dosta ulagala i očekivala od Severnog toka 2, Turska i jugoistočna Evropa od Južnog toka. Kakva je budućnost tih projekata?

-Nisam siguran. Sve je moguće.

Koliko će sankcije uticati na Rusiju i da li mislite da je mogu naterati da odustane od javno proklamovanih ciljeva u Ukrajini?

-Glavni novčani priliv za Rusiju dolazi od prodaje nafte i gasa zapadnoj Evropi. Nije jasno koja strana – kupac (zapadna Evropa) ili prodavac nafte i gasa (Rusija) – može duže da izdrži bez prodaje i dostave.

Kako mislite da će se rešiti postojeća situacija, da li će NATO ući u sukob, da li će Ukrajina posle svega biti demilitarizovana ili će ući u NATO?

-Zemlje NATO pakta će učiniti sve što mogu da izbegnu ulazak u rat sa Rusijom zbog nuklearnog arsenala kojim ona raspolaže. Ovo nije ni približno slično situaciji kada su Kina i Severna Koreja izvršile invaziju nad Južnom Korejom a SAD i druge zemlje Ujedinjenih Nacija su poslale svoje trupe da pomognu Južnoj Koreji. U to vreme Kina nije bila nuklearna velesila.

Zanimljivo je to da nedavno objavljeni dokumenti ukazuju da Staljin nije napao Jugoslaviju kada se Tito odvojio od njegovog režima jer su Sedinjene Američke Države pritekle u pomoć Južnoj Koreji. Staljin se brinuo da bi američka vojska, koja je već bila u okupiranoj Italiji i Nemačkoj, pomogla Titu u takvom sukobu.

Razgovarao: Antonije Kovačević Foto: Privatna arhiva

YOU MAY LIKE