Upamtili ste je kao jugoslovensku Merlinku, tinejdž zvezdu umiruće zemlje i poslednju evrovizijsku pobednicu koju je predstavljala SFRJ. Raspadom zajedničke države Tatjana Matejaš, poznatija kao Tajči, krenula je putem kojim se sa naše estrade retko išlo – u Veliku Jabuku, u Njujork, ni manje ni više nego u školu mjuzikla!
To je, međutim, bilo iznenađenje samo za one koji nisu znali njenu porodičnu istoriju, činjenicu da je njen otac Stanko Matejaš bio jedan svestrani, renesansni lik: muzičar, pevač, ton majstor…tako da je ljubav prema muzici tekla njenim venama još od rođenja.
A da iver nije pao daleko od klade pokazala je Tatiana Matejaš Cameron (to joj danas piše u ličnoj karti) u poslednjih 30 i kusur godina njenog američkog života, jer je u međuvremenu postala motivacioni govornik i life coach, novinarka i TV voditeljka, a u muzici je otkrila sebe u nekim novim žanrovima, džezu, gospelu i duhovnoj muzici, u kojima je ostvarila zavidnu karijeru na čijem je vrhuncu preselila u prestonici američke folk muzike – Nešvil!
Ipak, nije zaboravila ni publiku koja ju je volela pre, tako da poslednje dve godine živi na relaciji Zagreb – Nešvil. I dok u Hrvatskoj i regionu izvodi svoje pesme s kraja 1980-tih i početka 1990-tih, u Americi je na repertoaru something completely different…
Ako me pitate kako danas izgleda ona tinejdžerka Tajči reći ću Vam da je porasla u prelepu ženu, a poneka bora na licu samo pojačava taj utisak, pre nego što će sa nama podeliti utiske o njenim skorašnjim nastupima na Balkanu…
NEKAD TAJČI, DANAS TATIANA CAMERON: Nastup sa simfonijskim orkestrom
-Publika svih generacija tamo kod nas jako voli glazbu 1990-tih, i jako me vesele ti koncerti na kojima izvodim svoje hitove, a i neke lijepe pjesme s B strana mojih albuma. Uživam i u gostovanjima na kojima izvodim evergrine naše zabavne glazbe. U Nešvilu i u Americi sam se posvetila džezu. Imam izvrsnu mentoricu i sjajne glazbenike iz Nešvila, Njujorka i našeg regiona s kojima radim.
Vratimo se za trenutak 34 godine unazad…Evrovizijska pobednica, neko ko je na vrhuncu slave, odlučuje da spakuje kofere i status superzvezde na Balkanu zameni anonimnošću u Americi. Kako, zašto? Planirana odluka ili sticaj okolnosti?
-Vratit ću se na sam početak. Počela sam pjevati kao mala djevojčica. S četiri godine sam već nastupila na festivalu dječjih pjesama uz simfonijski orkestar. Rano sam krenula i u glazbenu školu (završila sam srednju muzičku na klaviru i teoriji), a i oduvijek me je privlačilo kazalište pa sam stalno bila na dramskoj, glumila u raznim TV emisijama i postala clan Zagrebačkog kazališta mladih, gdje sam prvi put nastupila u mjuziklu.
Moja želja je oduvijek bila da se bavim glazbom na način da njome inspiriram ljude i izmamim emociju. Pobjeda na tadašnjoj Jugoviziji bila je zapravo iznenađenje. Vjerujem da su moja neopterećenost i iskrena želja da podijelim svoje srce, mladenačku radost i optimizam pridonijele pobijedi. Uz, naravno, hitovsku pjesmu i narandžastu haljinicu.
DETINJSTVO I PRVI MUZIČKI KORACI SA OCEM: Tajči kakvu pamtimo iz 1990-tih
Međutim, slava koja mi se u tom trenutku dogodila je bila toliko intenzivna da sam ubrzo postala fizički i emotivno iscpljena. Mentalno nisam bila dovoljno jaka da procesuiram sve što mi se izdogađalo i željela sam se odmaknuti od svega kako se ne bi skroz pogubila.
Otišla sam studirati mjuzikl u New York, što mi je oduvijek bila želja.
Posle toliko godina životi suludo bi Vas bilo danas pitati da li Vam je teško palo privikavanje, nostalgija, ali ipak, danas, kad pogledate sa distance: Šta Vam je u prvih godinu dana po selidbi najteže palo?
-Imala sam 21-u godinu i bila sam jako uzbuđena što sam u New Yorku i što sam pohađala American Musical and Dramatic Academy. Program je bio jako intenzivan tako da nisam imala vremena biti nostalgična. Ali falila mi je obitelj, moja sestra, prijateljica. Tada nije bilo društvenih mreža ili interneta da im pošaljem poruku. Pisali smo si pisma koja su putovala tjednima.
Kad ste te 1992. došli u New York na studije, da li ste pomislili da ćete zauvek ostati u Americi? I šta je ono što Vas je u njoj zadržalo, uz naravno brak i porodicu…Čime Vas je Amerika ponajviše kupila?
-Nisam mislila da ću ostati zauvijek. Mislila sam da ču se nakon diplome vratiti u Zagreb. Ali New York je magičan, imao je (i još uvijek je ima) neku ludu energiju i kombinaciju ambicije i ‘mindseta’ da ništa nije nemoguće (preko dana); glazbu, predstave, izvrsne restorane i parkove u kojima smo se kao mladi družili nakon posla; a i nedjeljni mir kad bi se grad smirio i utihnuo dovoljno da sam se osjećala kao doma. Mislim da su me najviše osvojili optimizam, kreativnost, neopterećenost, i to što sam naišla na grupu ljudi koji jedan druge podržava i veseli se svakom uspjehu.
PRALA PODOVE U ZAMENU ZA ČASOVE PLESA: U Njujorku je otkrila neku novu Tajči
Ima tu jedna zanimljiva priča koju sam čuo, a ona kaže da je Tajči po dolasku u Njujork morala prati podove da bi preživela. Istina?
-LoL… Prala sam ogledala i podove u jednoj plesnoj školi na Broadwayu, ali ne zato da bi preživjela, nego da bi u zamjenu dobila dodatne sate plesa. Nisam imala radnu vizu pa nisam mogla raditi za plaću, tako da je to bilo super rješenje.
To mi je bilo jedno divno i vrijedno iskustvo kroz koje sam se oslobodila opterecenja ega. Zasto bi pranje podova bilo manje vrijedno od pjevanja? Spoznaja da svojim rukama mogu raditi što got hoću je zapravo superpower – jer sam se od tog trenutka prestala bojati budućnosti. Znala sam da imam puno puno mogućnosti, da dobar zivot i uspjeh nisu određeni samo jednom definicijom.
U Americi ste u međuvremenu izgradili uspešnu karijeru u fahovima u kojima Vas publika u Jugoslaviji nije poznavala. Kako je pop zvezda Tajči postala motivaciona govornica i autorka duhovne muzike?
-Ako pitate moju mamu, ona će vam reći da sam oduvijek bila motivacijska govornica, hahaha. A duhovna glazba je, za mene, svaka glazba koja nas približuje božanskoj i svetoj ljubavi.
MAJKA KAO NAJVEĆA PODRŠKA, JUČE, DANAS, SUTRA: Tatiana i Štefica Metajaš
Nekako se sve dogadalo logično, pratila sam svoj put i o njemu pjevala. Moja glazba je odražavala moje iskustvo na putu na kojem sam učila o kršćanskim vrijednostima, rasla kao osoba, spoznavala, padala i ponovno se dizala, bila razočarana i pronalazila snagu i radost za dalje. Američkoj publici nisam bila poznata, pa sam se osjećala potpuno slobodna da stvaram glazbu bez opterećenja od medija ili kritičara. Ne znam da li bi to bilo moguće danas u vrijeme društvenih mreža.
Život u Americi otkrio Vam je neke nove vidike, ali sam negde pročitao da ste izjavili i da ste ovde ponovo otkrili sebe, kroz veru i pobožnost…Kako je došlo do tog otkrovenje u Vašem životu, spontano, vremenom, ili se zbio neki događaj koji je promenio sve?
-Zapravo se taj značajni događaj dogodio još kad sam bila u Zagrebu. Bila sam se izgubila u imidžu Merlinke, Tajči Barbike koju su svi voljeli. Nisam znala na koji način ću se izvući iz tog imidža a da ne razočaram fanove. Svi su voljeli tu rasterećenu radosnu djevojku koja naizgled nije imala nikakvih problema. Željela sam biti ja, autentična, prihvaćena i bez šminke i primjećena ne samo kao pjevačica nego i osoba s kvalitetama i sposobnostima.
Oduvijek sam voljela literaturu, filozofiju i umjetnost. Kao maloj djevojčici najdraže su mi bile knjige pune mudrosti: Ezopove basne, mitologije, priče iz raznih religija i tradicija. Kroz njih sam doživljavala svijet u kojem smo svi povezani nekom većom Ljubavi i željela sam pridonijeti ljepoti i dobrobiti, a dok sam bila slavna za to nisam imala ni vremena ni energije, a ni ljude s kojima bi mogla podijeliti svoja razmišljanja. Imala sam i puno toga čega sam se trebala osloboditi, a nisam znala kako.
ZRELA LEPOTA: Koja je došla i sa zrelom ličnošću i drugim interesovanjima
Kad sam na vrhu slave postala očajna, prijateljica me je pozvala na večer poezije, glazbe i likovne umjetnosti u jednoj dominkanskoj crkvi. Tu sam pronašla krug ljudi koji su me prihvatili na jedan drugi način i tu je započeo moj duhovni put.
Ovde ste postali i moj kolega, novinar. Kako se to desilo i imate li i dalje TV emisiju „Buđenje u Americi“?
-Moj pokojni suprug i ja smo producirali tri sezone (oko 60-tak epizoda), ali onda se on razbolio i sve je stalo. Nakon 15 godina turneja po Americi (odradili smo vise od 1,000 koncerata s troje male djece), željeli smo podijeliti fascinantne priče koje smo doživjeli kroz putovanja i susrete s ljudima.
Moja motivacija je bila da potaknem gledaoce da ne čekaju da im život pošalje prekretnicu (kao što je bolest, ovisnost, kriza u braku, gubitak posla) nego da sami iskreiraju promjenu koja im treba. Upoznala sam puno ljudi koji su poput mene ostavili uspješne karijere da bi se posvetili nečemu što ih ispunjuje i u čemu su se mogli ostvariti i kroz to pomoći nekom drugom. Ali naišla sam na puno više onih koji provedu cijeli život u nekom polusnu, koji prolaze kroz život na auto-pilotu, pa obole, postaju depresivni, obuzeti tjeskobom i strahovima.
U toj TV emisiji ste govorili o ljudima koji su doživeli i prošli kroz velike životne preokrete. Ko su Vam bili gosti i ko Vam je od njih ostao u živom sećanju?
-Pre svega Becca Stevens, osnivac organizacije Thistle Farms, koja pruža program ženama žrtvama nasilja, seksualnog roblja i ovisnosti. Oduševila me je pričom kako je skupila million dolara da sagradi kuću koju je opremila najfinijim namještajem, jastucima i posteljinom, i onda sve to predala u ruke pet žena koje su do tad bile u zatvoru, po ulicama, koje nikad nitko nije tretirao s dostojanstvom čovjeka.
A zatim i Clemmie Greenlee, koja je isto bila moja gošća, ona je bila jedna od tih pet žena. Clemmie veli da ju je tada prvi put netko (Becca) zagrlio prije nego što je tražio da se opere (“she gave me a hug before she gave me a bath”). Ono što je fascinantno je snaga te bezuvjetne ljubavi. Kad vjerujemo u ljudsku vrijednost i na taj način pristupimo čovjeku, dogažaju se čuda. Kroz te priče sam shvatila sto znači biti ‘ruke i tijelo Kristovo.’ Biti ljubav i iscjeljenje jedan drugome.
Sa 18 godina, pre nego što ćete postala slavna, doživeli ste seksualni napad u Hrvatskoj, što je bio i jedan od razloga da napustite zemlju. O ovoj temi niste govorili za medije, ali bih Vas zamolio da tu priču podelite sa nama, zbog svih onih žena koje su imale slična iskustva i traume…
-Moja priča nije samo o jednoj epizodi nasilja, nego o posljedicama neprocesirane traume. Ne samo tog jednog događaja, nego i niza “manjih” situacija koje smo tada smatrali dijelom odrastanja – dio toksičnog mita da su muškarci takvi da se ne mogu suzdržati, pa ako se nešto dogodi, krivnja se gotovo neprimjetno prebacuje na ženu.
Taj sram od uvjerenja da sam se sama dovela u tu situaciju i osjećaj da se nisam znala zaštititi pratili su me godinama. Nisam tada razumjela koliko duboko potisnuta bol i povrijeđenost mogu utjecati na naš život: na odnose koje biramo, na način na koji gledamo sebe, na to koliko si dopuštamo ili ne dopuštamo da budemo viđene i poštovane. Živjela sam s teretom koji nisam znala imenovati, ali sam ga itekako osjećala.
BEZBRIŽNO DETINJSTVO PREKINUTO NASILJEM: Oprostila je napasniku i skinula teret
Tek kroz terapiju sam uspjela zaista se suočiti s onim što mi se dogodilo. Naučila sam oprostiti sebi i to je bio najvažniji korak. Kasnije sam oprostila i nasilniku, ne zato da umanjim ono što se dogodilo, nego da sebe oslobodim tereta koji sam nosila. Trebalo je vremena da shvatim da odgovornost nikada nije bila moja. I da vrijednost žene ne može biti umanjena nečijim nasiljem.
Danas, kroz rad sa ženama koje su preživjele seksualno nasilje, vidim koliko je važno o tome govoriti – nježno, bez senzacionalizma i bez osuđivanja sebe. Iscjeljenje ne dolazi preko noći. Dolazi kroz sigurnost, podršku i hrabrost da istinu izgovorimo najprije sebi. Ako moja priča pomogne barem jednoj ženi da osjeti da nije sama, da nije kriva i da je dostojna ljubavi i poštovanja, onda vjerujem da ima smisla što je dijelim.
Saznao sam i to da ste u Americi mnogim ženama pomogle da se izbore sa psihičkim problemima koje su vukle iz svoje prošlosti…
-2015. godine, nakon što sam dobila coaching certification od International Coaching Federation, počela sam volontirati kao mentorica u ženskom zatvoru. Radimo po programu koji su osmislili stručnjaci sa Vanderbilt univerziteta, a koji kroz strukturirani proces donošenja odluka pomaže ženama da osvijeste obrasce ponašanja, uvjerenja koja im oduzimaju samopouzdanje i načine na koje su do tada upravljale svojim životnim okolnostima.
-Kroz taj proces žene uče preuzeti odgovornost za svoje izbore, ali i osloboditi se srama, predrasuda i duboko ukorijenjenih strahova. Često se događa da nakon našeg devetotjednog programa započnu ozbiljniji psihoterapijski rad i proces iscjeljenja trauma. Rad s tim ženama izuzetno je ispunjavajući. Iako, zbog zatvorskih pravila, nemamo kontakt nakon završetka programa, znamo da smo u tih devet tjedana unijeli malo svjetlosti na njihov put — i podsjetili ih na njihovu vrijednost, talente i sposobnosti.
Imate troje dece, tri sina, suprug Vam je preminuo pre nekoliko godina…Koliko je teško biti udovica i samohrana majka u Americi?
-Imala sam sreću da je moja majka bila uz mene dok je moj suprug bio bolestan i još šest mjeseci nakon njegovog odlaska. Uz nju, uz divne prijatelje i susjede, uspjela sam proći kroz taj jako izazovan period.
Moj suprug nije bio samo moj životni partner. Bio je moj najbliži prijatelj, divan otac koji je puno i s predanošću sudjelovao u odrastanju naših sinova i moj poslovni partner. Kada je otišao, sve te uloge su na neki način pale na mene.
-Najizazovnije je bilo istovremeno biti emocionalno prisutna za djecu i nastaviti raditi, jer je moj posao vezan uz putovanja i turneje. Morala sam biti vrlo kreativna u pronalaženju načina kako uzdržavati obitelj, a pritom sačuvati stabilnost obitelji.
-Moji sinovi su mi mnogo pomogli svojom zrelošću i odgovornošću. Posvetili su se školi i aktivnostima kroz koje su izgradili zdrave krugove prijatelja koji su im bili podrška. Znali smo da nismo sami, da nas Matthewova ljubav i duh prate na svakom koraku.
Živite u Nešvilu…Kako izgleda život muzičkoj prestonici “stare Amerike”, one koje voli kantri i gospel? I kako ste se vi uklopili u taj ambijent?
-Nashville danas više nije “stari” kakvim ga neki zamišljaju. Grad je posljednjih godina doživio veliki rast, doselilo se puno mladih ljudi i energija je postala raznolikija i dinamičnija.
Ono što mi posebno odgovara je kultura međusobne podrške među glazbenicima. Ovdje nisam naišla na nezdravu konkurenciju ili ljubomoru nego glazbenike koji si međusobno pomažu i podržavaju se. Volim nastupati s country glazbenicima i kantautorima, ali sam ovdje otkrila i snažnu jazz scenu, što mi je posebno drago. U tom spoju različitih žanrova i podršci zajednice, osjećam se kao doma.
Moj prijatelj, sveštenik Bojan iz lokalne pravoslavne crkve Svete Petke rekao mi je pre koji dan da ste drag gost na njihovim događajima…
-Da. Puno putujem pa dosta tih dogadanja i propustim, ali kad stignem, volim se pridruziti. Bila sam na promociji knjige Vesne Dedić koju jako cijenim i volim. Takvi susreti su prilika da se povežemo, razgovaramo i njegujemo osjećaj pripadnosti.
Dolazite nam u Čikago, pevaćate večeras u klubu „Skaradliya“ (petak 6.mart)…Siguran sam da će mnogo ljudi iz cele bivše Jugoslavije doći da Vas vidi i čuje jer za njih i dalje predstavljate uspomenu na neka lepa vremena. Šta biste želeli da im poručite, i kakva nam Tajči dolazi u goste?
-Publika može očekivati hitove iz devedesetih koji i danas nose istu emociju. Tajči koju pamte po optimizmu, vedrini i dobroj energiji jer to sam i dalje ja. Naravno, dolazim s više životnog iskustva i dubljim razumijevanjem sebe i života, ali srce je ostalo isto. Radujem se susretu, zagrljajima i zajedničkom pjevanju, jer glazba nas uvijek vraća onome što je u nama lijepo i istinsko.
Razgovarao: Antonije Kovačević Foto: Blaž Črnič, Igor Cecelja, John Pavlish i Damira Kalajdžić
PROČITAJTE JOŠ:
IRAN POKAZAO ČIME RASPOLAŽE: Beskrajni podzemni gradovi puni projektila, evo kako i odakle ih lansiraju! (VIDEO)